Sarajevske ruže – nijemi svjedoci stradanja

Roger Richards, Sarajevo, Sarajevo Roses

Kada se rat završi i kada u sjećanjima onih koji su ga preživjeli počnu blijediti slike njegovog užasa na scenu dolaze kreativci koji putem umjetničkog izraza nastave izazivati emocije i preispitivati ono što se ranije desilo.

Roger M. Richards (53), fotoreporter i režiser, koji je u Sarajevo došao 1992. godine i ostao dugo nakon opsade, ove godine završava produkciju filma „Sarajevo Roses“. Za agenciju Anadolija je ispričao šta ga je potaklo da napravi film o stradanjima.

„Kada sam stigao u Sarajevo u avgustu 1992. godine, Vijećnica je još uvijek gorjela nakon paljenja koje se desilo noć prije. Moje fotografije i pisanje tokom opsade nastajali su tokom šetnji gradom od Dolac Malte gdje sam stanovao, preko Koševa, Baščaršije i drugih naselja gdje sam imao priliku vidjeti šta se dešavalo. Pješke sam bilježio prava iskustva ljudi, njihova lica i pokušaje da se uhvate u koštac sa životom pod opsadom“, priča režiser koji trenutno živi u Norfolku, u državi Virginia (SAD).

Metafora grada

Kaže da je film odlučio napraviti kada je shvatio da o ratu želi reći više nego što je to pokazano u njegovim fotografijama napravljenim između 1992. i 1995. godine. Naziv filma, koji u prijevodu na bosanski jezik znači „Sarajevske ruže“, zapravo se odnosi na otiske od granata u asfaltu ispunjene crvenom bojom kao simbol krvi ubijenih ljudi.

„Sarajevske ruže u mom filmu zapravo su metafora grada, a latice utisnute na pločnicima su poput ožiljaka na srcu. Užasna ljepota. Crvena boja nije samo boja cvijeta već boja nevine krvi prolivene po ulicama Sarajeva. Prave ruže su ljudi Sarajeva koji nastavljaju cvjetati“, kaže režiser.

„Sarajevo Roses“ je dokumentarac ispričan iz perspektive psihijatra koji je preživio opsadu i otputovao u Washington gdje se posvetio liječenju žrtava nasilja.

Važan aspekt filma je šokantna promjena koju je Sarajevo doživjelo pretvorivši se iz centra dešavanja Olimpijskih igara u centar masovnog ubijanja nakon samo osam godina. U tom kontekstu, film preispituje individualno i kolektivno pamćenje Sarajlija koji su preživjeli snažan preokret.

Richards misli da je najbolji način tugovanja zapravo ispoljavanje, a ne potiskivanje traume.

„Nakon aparthejda ljudi u Južnoj Africi osnovali su Savjet za istinu i oporavak u kojem su se građani mogli susresti sa njihovim tlačiteljima i ispuhati ličnu bol. Godinama, a posebno u posljednjih pet, često razgovaram sa odraslima koji su bili djeca tokom rata u BiH. Postavljaju pitanja i pokušavaju shvatiti zašto i kako se sve to desilo u njihovom djetinjstvu. Pronalaze moje fotografije na internetu i kontaktiraju me putem e-maila. Za neke je to jedina slika koju imaju iz tog perioda života, ili slika voljenih koje su izgubili. Možda sam zato bio pošteđen stradanja, da bih danas bio živi svjedok“, govori Richards.

Kao spomenici

Smatra da je sasvim normalno što ljudi danas žele nastaviti živjeti, ali da ne mogu zaboraviti šta se desilo. Za sarajevske ruže kaže da njihovim „nestajanjem neće tek tako nestati i sjećanja“, te dodaje da je uvjeren da će ljudi i vlasti žaliti ako se ništa ne uradi da se one sačuvaju.

Dodaje kako je postojanje memorijala veoma važno za ispravan proces lišavanja ratne traume.

„Rat i njegove patnje uvijek su lične, ali je potrebno da kolektivno, putem vlasti koje djeluju u ime građana ljudima pomognu i naprave mjesta u javnosti gdje će proces tugovanja biti prihvatljiv. Ako neko pokuša potisnuti ratnu bol, samo povećava unutrašnju patnju koja će izaći van na ovaj ili onaj način”, smatra režiser.

Dodaje kako bi sarajevske ruže trebale biti sačuvane kao spomenici, ako ne sve onda barem one na mjestima na kojima su se desili najveći napadi, poput onog u nekadašnjoj ulici Vase Miskina u maju 1992. (današnja Ferhadija), kada su ljudi čekali u redu za hljeb, i masakra na pijaci Markale.

Richards nije otkrio gdje planira premijerno prikazati film, samo je kazao kako je ovo završna godina snimanja. Timu se u ulozi producenta pridružio bosanski režiser Ogi Tomić, a asistent producenta je Harun Mehmedinović, tako da je to američko-bosanska produkcija, kaže režiser.

Film bi 2016. godine trebao ugledati svjetlo dana.

Krvne veze sa Bosnom i Hercegovinom

Osim filma, za BiH ga veže i porodica. Richards se vjenčao Bosankom s kojom je dobio dvoje djece. Kaže kako su odrasli jedući burek, sarmu, grah, kupus i ćevape i da su američko-bosanska djeca.

„Za Bosnu sam vezan krvnom vezom i ovaj film je dio nasljedstva moje djece. Zato mogu reći da mi je veoma važan“, zaključio je Richards.

 

Izvor: Agencije

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s