Kome smetaju turske investicije

Turski novac dobrodošao je u Višegradu, a Turska protiv koje se bune u Doboju postoji samo u ideologiji koja je u crno zavila Bosnu devedesetih.

Piše: Andrej Nikolaidis

Hiljadu i po ljudi okupilo se ove sedmice u gradskom parku u Doboju, da tamo glasno protestvuje.

Šta je to najedilo čestite Dobojčane? To što posla nema, para nema? Bezakonje, nepravda? Ili možda neki neriješen komunalni problem, koji im godinama zagorčava život?

Ma ne. Navikao je naš čovjek da trpi, ne buni se on za svaku sitnicu. Da nije tako, život bi mu prolazio u buni, a ne u trpljenju. A šta sve naš čovjek može istrpjeti! Skoro kao ‘švecki čelik’. Razvio je on čitavu filozofiju trpljenja. Koju najbolje sažimaju narodne izreke. Evo subjektivnog izbora najljepših od njih: „Ne daj Bože što se trpjet može“, „Strpljen-spašen“, „Trpi dušo, Boga radi“, „Dobro je kad ne biju“…

Ali čaša u koju samo sipaš kad-tad će se preliti. Ponekad se više trpjeti ne može.

Šta je, dakle, najedilo čestite Dobojčane, natjeralo ih da se okupe i kažu „Dosta!“?
Gradske vlasti Doboja odlučile se da se taj grad pridruži „Zajednici opština turskog svijeta“. Neka je skupo, neka penzija kasni, neka kriminalaca na ulicama, sve će se to istrpjeti, ali Doboj u nekakav „turski svijet“ ulaziti neće. Negdje se crta mora podvući.

Vlada Srbije, kao uostalom ni Vlada Crne Gore, ne pokazuje nikakvu zadršku prema novcu koji stiže iz islamskih zemalja.

Kako je to objasnio jedan od bivših boraca, Mirko Malinović: „To je vjerovatno kap koja je prelila čašu, ali narod je u bijedi, na kraju krajeva, ginulo se, patilo se“.

Protestanti su odbili objašnjenje da je u pitanju proces kulturnog i ekonomskog povezivanja, politička odluka koja bi u dobojski kraj privukla turske investicije i, kako se kaže, otvorila nova radna mjesta.

„Svako bi podržao neku inicijativu ulaganja u Doboj i Republiku Srpsku, ali možda je rano da baš Turska bude tu“, objasnio je penzioner Milorad Antonijević.

Opasna ideologija

U susjednoj Srbiji ne misle da je rano „da baš Turska bude tu“. Turska Halk banka kupila je Čačansku banku. Vlada Srbije, kao uostalom ni Vlada Crne Gore, ne pokazuje nikakvu zadršku prema novcu koji stiže iz islamskih zemalja.

Naprotiv: najveći projekti u obje države – prodaja JAT-a, sutra možda i Montenegro Airlinesa, Beograd na vodi, Porto Novi, Luštica Bay… kako bi se reklo retorikom ratnih devedesetih, realizuju se „turskim parama“. Sam pokušaj vjerske i etničke klasifikacije, ili bolje reći: diskvalifikacije kapitala toliko je bizaran, izmješten iz stvarnosti i savremenosti, toliko zatrovan opasnom i retardiranom ideologijom, da mu se ne može racionalno pristupiti.

Turska protiv koje se bune građani Doboja ne postoji više ni u Turskoj. Ne postoji nigdje. Osim u ideologiji koja je u crno zavila Bosnu devedesetih, a čiji je daleki, nemoćni odjek i protestni skup boraca u dobojskom parku.

Da stvar bude još bizarnija, upravo u Republici Srpskoj već tri godine odvija se velika turska kulturna investicija: obnova Mosta Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu. Obnova bi mogla biti dovršena do kraja godine. Vrijednost radova procjenjuje se na gotovo pet miliona eura.

Mnogi na Balkanu, nažalost, biraju borbu neprestanu protiv onoga što prepoznaju kao tursko i islamsko u svojoj kulturi. Bez obzira što je svaki pokušaj takvog kulturnog čišćenja osuđen na propast.

Kako može u Višegradu, a ne može u Doboju? Kad neće biti „rano“ za turske investicije u Doboju? Bili tu Turci par vjekova, onda otišli, ima tome više od vijeka? Kad da njihove firme opet dođu? Za dva-tri vijeka?

Borba neprestana osuđena na propast

Velika carstva sporo, ako ikada, umiru: ona traju dugo nakon svog fizičkog nestanka. Turska kuhinja je dio naše kuhinje, turski jezik dio je našeg jezika, turska kultura dio je naše kulture. To je prisustvo moguće ili prihvatiti kao dragocjen dio sopstvenog identiteta i živjeti u miru sa sobom i drugima, ili se upustiti u uzaludan i beskrajan pokušaj njegovog egzorcizma, kao onog „tuđinskog“ u našoj kulturi.

Mnogi na Balkanu, nažalost, biraju borbu neprestanu protiv onoga što prepoznaju kao tursko i islamsko u svojoj kulturi. Bez obzira što je svaki pokušaj takvog kulturnog čišćenja osuđen na propast.

Tragična je činjenica da je etničko čišćenje muslimana na teritoriji Republike Srpske bilo nastavak ideologije kulturnog čišćenja drugim sredstvima. Čak i da u Republici Srpskoj nije ostao niti jedan musliman i niti jedna nesrušena džamija, čak i da je srušen most Mehmed-paše Sokolovića, Turska bi, i to ona koje, rekoh, nigdje više nema, pa ni u Turskoj, i dalje bila tu.

Bila bi u resantimanu koji je doveo do toga da se Ratko Mladić Turcima sveti i u srebreničkom kraju, a penzioneri u Doboju misle da je možda malo rano da baš Turska bude tu.

Niti je rano, niti je kasno da bude tu. Jer nikada nije ni otišla.

Izvor: Al Jazeera