Srebrenica: Sjećanje na masakr na školskom igralištu

 

Piše: Ahmed Hrustanović

Najteža godina koju pamtim je bila 1993 godina. Bio sam dječačić u kojeg su se sjećanja urezivala tako snažno kao klesanje u kamenu. Tog proljeća pala je najvažnija kota Biljeg, odmah iznad moga sela se nalazila. Sjećam se, prije toga su nas granatirali, nekakvim granatama, narod ih popularno zvao „krmače“. One gdje padnu ostane rupa cijela kuća u nju može stati. Nisu te krmače mogle nikako u selo da padnu nego sve okolo. Dok jednog jutra otac ne dođe uplašen i žureći nas spremi i krenu smo put Srebrenice. Vidio sam tada kako minobacačke granate ruše naše kuće, štale, kapije i dvorišta, rušeći tako naša sjećanja, djetinjstva i uspomene.

Sjećam se rike naše krave, kao da je plakala tada, pustili smo je napolje  da ne izgori u štali ako se štala zapali. Rika se prolamala i stapala sa strašnim zvukovima granata i neprestanih rafala. Dijete sam bio, volio sam životinje kao i svako dijete. Nisam znao gdje ćemo i kuda idemo. Čujem idemo putem Srebrenice, trideset i pet kilometara dugim. Na nogama su mi bile čizme, propuštale su vodu i susnježicu, držao sam svoju malo stariju sestru za ruku. Strah je tada bio obuzeo nas sve. Idemo u nepoznato.

Sjećam se dolaska u Srebrenicu. Nikada do tada više ljudi na jednom mjestu nisam vidio. Smjestili smo se privremeno kod rodbine na Fojharima. Tada sam prvi put probao hljeb od resa ljeskovine, slično kao da jedete hljeb od sitne piljevine. Ujutro sa babom sam sišao u grad. Otišli smo da tražimo smještaj. Nađosmo ga tik iznad poligona (igrališta) u jednoj povećoj kući. Sobica. Babi sam pomagao, ili više odmagao, oko uređivanja te sobice, ali bilo mi je bitno da sam s njim, kao i njemu da je sa mnom.

Poligon škole

Otišli smo do škole da skidamo oluk da napravimo solunar za furunu od bureta, babo je to prelijepo svojim vještim rukama napravio. Doselili smo se brzo u tu sobicu sa koje se pružao pogled na poligone osnovne i srednje škole u Srebrenici. Svidio mi se život tu, puno djece, drugova. Babo kad dođe sa linije provodio je vrijeme sa mnom i razna zdanja i izume pravili smo, šerpe, kašike, čaše, šporete, furune, razne predmete od drveta. Zamolio sam ga da mi napravi i drveni bicikl, bio je obećao. Na trenutak, činilo se svakodnevne pucnjave i granatesu stale.

Znam da su tada djeca one gumene rukavice puhala i pravila balone, čudno mi je bilo šta je to. Razne igre smo imali i izmišljali, sve dok jednog dana žamor ljudi ne prekide eksplozije granata koje su pale na poligon. Zavladao je muk i tišina. Krvi i raskomadanih tijela je bilo svugdje, na ogradi oko poligona djelovi tijela i odjeće. Sve moje snove potrgale su te granate, zauvijek me rastaviše od oca i najvoljenijih. Ni babe, nikoga, ni snova, ni sigurnosti, ni drvenog bicikla.

Sjećam se, ženi u susjednoj sobi poginuo sin jedinac. Nisam znao šta to znači, ali znao sam da je to nešto veliko i da je veliki gubitak.

Strašan osjećaj vidjeti taj metež i tu situaciju. Sutradan, kada se babo vratio sa kopanja mezara za ubijene, jedva nas je stavio u bijele UN-ove kamione na putu ka Tuzli, gdje nas nije nimalo bolje stanje dočekalo.

Dvadeset i dvije godine kasnije, evo, mene opet na istom tom, poligonu, koji reklo bi se ne krije ništa posebo, jedino jedna mala bijela ploča otkriva njegovu tajnu i skupina koja se svakog  12. aprila okuplja na tom mjestu.

Razgovarao sam sa jednim svojim prijateljem koji je stariji i koji se sjeća tog masakra, jer je bio tu na tom mjestu. Nije htio da sa njegovim imenom idemo u javnost. Stojimo na istom to mjestu:

“Bio sam dječak od petnaestak godina, narod se okupio, bio neki turnir. Mi dječaci smo se igrali na ovom srednjem poligonu, ne znam, samo sam začuo eksplozije, četiri pet granata je palo po nama. Skočio sam u kanal, ovaj, što se nalazi između tribina i poligona. Onda je granatiranje prestalo, utrčao sam u, ovu ovdje, zgradu koja je sad fakultet. Kad sam utrčao tamo, u tom momentu pala je još jedna granata na tu zgradu. Pale su neke cigle na mene i isjekle mi ruku, a jedan mali geler je zakačio drugu ruku. U toj zgradi tek poslije sam primjetio da je ušlo dosta ranjenika, koji su ležali po podu i jaukali od bola. Ostao sam tu jedno sat vremena dok se to nije stišalo i otišao sam kući.“

Strah i neizvjesnost

U tom masakru poginula je osamnaestogodišnja kći Fikreta Ibrahimovića:

“Tog dana moja kćerka se zadesila na poligonu, kao i sva omladina, željna smjeha i druženja okupili su se na tom mjestu da na trenutak zaborave strah i neizvjesnost, ali agresor im ni tu nije dao mira.“

Fikret dalje govori da ga najviše boli to što na tom mjestu nema dostojnog spomenika na kojem će biti imena poginulih ispisana.

„Vremena je puno prošlo, rodbina žrtva se rasula po svijetu. Nemamo imena svih poginulih toga dana, to smo mi svi krivi što ne radimo na tome. Ako ne postoje institucije koje će istražiti ovaj zločin i masakar naše omladine, možemo se i mi organizirati. Za početak možemo na društvenim mrežama napraviti grupu u koju će se učlaniti svi oni koji znaju ili imaju nekoga koje ubijen tada“, kazuje Fikret.

U masakru na poligonu kod osnovne i srednje škole u Srebrenici 12. aprila. 1993., poginulo je 74 civila, a 100 ranjeno, najviše omladine, a više od 30 ih je preminulo kasnije u bolnici.

Da se ne ponovi nikome

Ono što je za Sarajevo Markale pijaca, za Tuzlu Kapija, to je za Srebrenicu poligon i masakar na njemu, kada izuzmemo 11. juli. 1995.

Otišli smo od svojih domova sa sela, mnogi sišli u Srebrenicu, da potražimo sigurniji smještaj i skolnište, a zateklo nas je gore nego što smo ikad mogli zamisliti.

Masakar srebreničkih civila na poligonu tog kobnog , 12. aprila, je bio samo uvod u još masovinije i štrašnije zločine.

Danas, kao i svakog  12. aprila, majke Srebrnice, najveći i najhrabriji borci za Srebrenicu će se okupiti u prisustvu brojni zvanica i institucija da odaju počast i prouče Fatihu ubijenim na tom mjestu. Neka zauvijek prekinuti dječiji osmjeh i razdragana dječija  igra bude opomena svakom čovjeku. Neka se nikome i nikada ne ponovi Srebrenica.

Izvor: Al Jazeera

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s