Kako je nastala knjiga “Bošnjaci u Turskoj”: Mnogi bi zaplakali na pominjanje Bosne

Već jednu kalendarsku godinu živi svoj život knjiga El-Kalema, Izdavačkog centra Rijaseta IZ-a u BiH – “Bošnjaci u Turskoj”, između čijih je korica (dizajnirao ih Tarik Jesenković), a štampala Dobra knjiga, na 224 stranice stalo hiljade i hiljade sudbina ljudi o kojima se u Bosni i Hercegovini jako malo zna, a za koje političari, i bh. i turski, sve češće ističu da su najčvršći most između ove dvije zemlje.

Autori knjige su Mirsad Kalajdžić, rukovodilac Ureda za bošnjačku dijasporu u Rijasetu IZ-a i poznati dugogodišnji novinar, trenutno direktor novinske agencije MINA, Amir Hodžić, koji su svoje boravke među Bošnjacima u Turskoj pretočili u izuzetno zanimljivo i značajno štivo, od kojeg se, kada ga počnete čitati, jako teško rastati.

Razgovor s kolegom Hodžićem započeli smo izražavajući divljenje spram iskazane upornosti da se napiše ova knjiga, koja je i više od toga, pravi jedan istraživački poduhvat, iza kojeg bi, u sređenijim društvima, sigurno stajali timovi ljudi.

S kakvim emocijama ste Vi ovu knjigu predali čitaocima?

– Još sam pod dojmom susreta s tim ljudima i onog što sam čuo i saznao o njihovim sudbinama, o tome zašto su se njihovi preci iseljavali, šta su sve doživljavali na putovanju od pradomovine, Bosne, ili Sandžaka, Crne Gore, Srbije, Makedonije, do Turske. Nekad su tamo išli brodom, nekad zaprežnim kolima, nekad vozovima, mnogi bi se razbolijevali na tom putu i zauvijek završavali u moru, nerijetko bi se porodice rastavljale i nikada više, ili tek nakon nekoliko decenija, sastavljale, a neki se više nikada ne bi ni čuli. Svaka ispovijest je bila na neki način potresna.

Huseinova teka

• Kada su počela prva iseljavanja Bošnjaka u Tursku?

– Dolaskom Austro-Ugarske, 1878. godine, mnogi Bošnjaci su odmah prodali svoja imanja i krenuli put Turske. Poneki bi nekoliko godina proveli u Makedoniji, jer je zakon bio takav da su samo odatle mogli dobiti vasiku, ulaznu dozvolu. To su prave drame, pravi egzodusi, koji, s obzirom na emocije na koje smo mi naišli, traju i do danas neovisno od toga što su se svi oni srodili s Turskom. Dakle, povlačenjem turske uprave, najprije su iz Bosne krenuli Krajišnici, cijela sela, cijele porodice, pričali su nam da su mjesec dana hodali po šumama, krili se sve dok ne bi prešli granicu.

U mnogim mjestima u Turskoj o tim prvim dolascima Bošnjaka postoji vrlo temeljita evidencija. Na primjer, u Adapazaru nam je njihov muhtar (to je kao kod nas sekretar mjesne zajednice, predstavnik vlasti u određenoj mahali ili selu), pokazivao monografiju, gdje je zabilježeno tačno koje godine je koja porodica tamo doselila. No, na mnogim mjestima piše samo Saraj Bosna, kako su tada zvali BiH, tako da je usmena predaja najčešći izvor informacija o dolascima Bošnjaka.

U selu Kalafet, Husein Duru, a njegovi su porijeklom iz Cazina, i on je treća generacija Bošnjaka u Turskoj, govori bosanski kako se i danas govori u Krajini. Uza se uvijek ima teku i bilježi sve što sazna o Bošnjacima, kada je ko došao, kako se prezivao i kako danas živi. Husein se ranije prezivao Durić, a ovdje je, eto, Duru. To je čovjek kod koga sam, inače, osjetio najviše ljubavi prema Bosni i Hercegovini od svih onih koje sam tamo sreo. Ljubavi ima kod svih, ali kod njega je ova zaista nešto posebno.

Od 2009. svake godine dolazi u Bosnu, učestvuje u Maršu mira, prisustvuje dženazi u Potočarima, posjeti rodbinu u Krajini, oko Cazina, Bosanskog Petrovca i Bihaća i svake godine povede sa sobom još nekoga od onih koji do tada nisu dolazili u Bosnu. Ove je godine, recimo, sa njim pošla sestra Gulbija, koja živi u Istanbulu. Daidža mu Salih Sert (Hasečić je bosansko prezime) je bio jedne godine i brat Rahmija. Ima malu unuku, od sina, tri su godine Zejnebi, i Husein je već uči bosanski.

• Koliko ima Bošnjaka u Turskoj?

– To je teško ustanoviti. Uglavnom se svi izjašnjavaju kao Turci, neki govore o dva miliona, neki o tri, neki četiri, ide se do šest miliona. Tako je na državnom nivou, ali u lokalnoj zajednici sve se zna, ko su Bošnjaci, ko su Čerkezi, ko su Pomaci (to su Bugari u Turskoj), ko su Kurdi… i niko im ne spori da žive onako kako su naučili, da govore svojim jezikom.

Cjelovit tekst na: oslobodjenje.ba

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s