Hasan-aga Pećki u ustanku Husein-bega Gradaščevića

Hasan-aga Pećki je prkosni i ponosni Krajišnik, koji je iskazivao prkos prema svemu što je strano, a osobito prema vlasti okupatora, bilo turskog ili austrijskog, silan ponos našeg čovjeka, koji samo Boga na nebesima štuje, koji mu daje osjećaj u vlastitu snagu i pravičnost…

Krajiški gorostas, kojeg su se bojali i carski i sultanovi namjesnici

Tvrđavica Hasan-age Beširevića – Pećkog nalazila se uz suhu granicu, prema Austrijskom Carstvu, u malom mjestašcu Peć (igrad), u kojem je živio sve do 1832. godine, kada je zatočen, a godinu dana kasnije pogubljen na dvoru Sultan Mahmuda II u Istambulu.
Rodio se negdje tridesetih godina osamnaestog stoljeća. Svojim porijeklom ne bijaše vlastelin bosanski, ni iz begovskog roda i poroda. Hasan-aga Pećki, kako su ga Turci u svojim defterima zabilježili – Behši Hasan, za čitavog života (a doživio je preko 88 godina) zadavao je golemu nevolju bosanskim valijama i austrijskim carskim konzulima.
S druge strane, bio je veliki vjernik, do krajnosti odan svojoj muslimanskoj vjeri, nije ispuštao ni jedan vakat namaza. Sve svoje poslove obavljao je u ime Allaha Dobročinitelja Milostivog. I na njegovom bajraku ispisani su pokliči i molbe Uzvišenom.

Hasan-aga Pećki je bio neobično visokog rasta, goleme fizičke snage, što su veoma respektovali i njegovi prijatelji i neprijatelji. U svakodnevnom komuniciranju sa prijateljima bio je odmjeren, pravičan, lukav i mudar. Pravičnost i rodoljublje, kao i odanost prema vjeri muslimanskoj, cijenio je kao posebnu vrlinu ljutih Krajišnika. U određenim prilikama, u otporu prema Turcima ili Austrijancima znao je pod svoj bajrak okupiti preko 12.000 ljudi, što je u ono vrijeme bila velika sila. Glavna vodilja Hasan-age Pećkog bila je težnja za samostalnošću Bosne.

– Za uspješno ratovanje i iskazanu veliku hrabrost u Crnoj Gori, kako se čulo, Hasan-aga Pećki je posebno odlikovan ukrasnim oružjem. Govorilo se da će bosanski valija odobriti Hasan-agi Pećkom napad na Cetingrad i da će dobiti rang paše. Ostvarile su se tvrdnje hrvatskih graničara da se Hasan-aga, po povratku iz Crne Gore, ponašao na granici kako je htio, zato što je imao podršku svih valija: on je mogao biti veoma koristan ukoliko dođe do rata!

Ni jedan krajiški kapetan ni na kakve valijine nagovore nije želio imati Hasan-agu Pećkog za svoga neprijatelja. Posebno je isticana njegova hrabrost i odvažnost u boju sa Crnogorcima. Čak su kapetani Krajine obećali veziru dati po 20 kesa ako obustavi sve napade na Hasan-agu koje je poduzimao na zahtjev konzula Simbšena. Što se tiče Hasan-age, on zaista nije mario za optužbe koje su protiv njega podnošene. Čvrsto prijateljstvo sa bihaćkim kapetanom i agama pet tvrđava: Peći, Šturlića, Velike Kladuše, Todorova i Podzvizda davali su mu moralnu i materijalnu podršku. Oholost ovih aga bila je sada na vrhuncu, pa su o Porti govorili s potpunim omalovažavanjem.

Svoj davnašnji plan da osvoji Cetingrad, Hasan-aga Pećki ostvario je uz pomoć kapetana Bihaća, Vakufa, Ključa, Dubice, Prijedora i Bužima. I dok su austrijski konzuli protestovali, a vezir obećavao da će srediti stanje na granici, dotle je Hasan-aga Pećki bezobzirno upadao na susjedna područja.

Hasan-aga Pećki u ustanku Husein-bega Gradaščevića

 

Buntovna, razjedinjena i ljuta „kao razvaljeno gnijezdo stršljenova“ – Krajina učini granicu između Turske i Austrije još nesigurnijom. Buntovni i nemirni Hasa-aga Pećki bio je za Austrijance „trn u oku“, te su od Porte tražili da sami uhvate i kazne tog nemirnog starca, koji je u tim vremenima nemirne Bosne predstavljao pravu tiraniju svojim protivnicima.
Porta u suštini nije marila za buntovno držanje bosanskih kapetana, ali je njen tadašnji stav proizlazio iz stalnih tužbi austrijskog internuncija.
U tim hirovitim i nemirnim bosanskim vremenima počeo je i čuveni bosanski ustanak protiv Turskog Carstva, pokret za samostalnost Bosne i Hercegovine. Na sastanku u Tuzli bosanski prvaci izabraše za vođu ustanka mlađanog kapetana od pitomog grada Gradačca u ravnoj Posavini – Husein-bega Gradaščevića. Po Bosni se razlijetaše glasnici da se sakuplja bosanska vojska pod bajrak „Zmaja od Bosne“. U tu bosansku gungulu i bunu uđe i starina Hasan-aga.

Čim je vođa pokreta, gradačački kapetan Husein-beg, poslao svoga glasnika starom Hasan-agi, ovaj stari i iskusni ratnik. u dubokoj životnoj dobi podigao je svoje Krajišnike i na svome konju. čuvenom Lastavici sa dvadeset hiljada ljutih Krajišnika otišao pod bajrak „Zmaja od Bosne“. I kao što se nekad hrabro borio protiv Austrijanaca, tako je i sada svojom sabljom razgonio Turkuše. Starac je mislio da će se sada konačno ostvariti njegov san o bosanskoj samostalnosti. Radovala ga je golema hrabrost mladog Husein-bega Gradaščevića, koji je besprimjernom hrabrošću vodio bosanske ustanike.

Ali i pored golemog poraza turske vojske, stara bosanska nesloga i zavist bosanskih i posebno hercegovačkih begova i aga upropastiše i te bosanske ideale. Lukave Osmanlije, svojim spletkama, rastočiše bosansko jedinstvo, rasprši se bosanska vojska, a mladi vođa Pokreta povrati se nakon poraza kod Sarajeva u svoju ravnu Posavinu da predahne u svome orlovskom zamku u Gradačcu još koji dan, a onda ode tužno u Kaure preko Save da više nikada ne sjedne na Seir-čardak svoje bijele kule i pogleda uz svoju ravnu Posavinu.

Stari Hasan-aga, skrhan stvarnošću i ogorčen porazom, vrati se u svoj Pećigrad i čvrsto opasa kulu vjernim Krajišnicima, kunući hercegovačke prvake i tuzlanskog kapetana zbog izdaje. I tako Hasan-aga Pećki, uz pratnju turskih askera stiže u Stambol, gdje mu u hanu na Atmejdanu odrediše odaju. U drugom malo daljem hanu, bio je smješten „Zmaj od Bosne“ Husein-kapetan Gradaščević. Straže turskog askera starale se da ne doznaju jedan za drugog.
„Veliki vezir je poželio da ga vidi. I jednog dana odvedoše ga Velikom veziru. Vezir mu ukaza posebnu počast. Nakon čibuka i kahve rastade se s njim prijateljski. Idući od hana pozli Hasan-agi i stari gorostas pade u odaji hana da se više nikada ne podigne».

Hasan-aga Pećki je prkosni i ponosni Krajišnik, koji je iskazivao prkos prema svemu što je strano, a osobito prema vlasti okupatora, bilo turskog ili austrijskog, silan ponos našeg čovjeka, koji samo Boga na nebesima štuje, koji mu daje osjećaj u vlastitu snagu i pravičnost, što se da zaključiti iz poruka sa bajraka Hasanage Pećkog.

Trulež Otomanske Imperije, koja u agoniji zavodi reformatorske mjere, ne bi li se spasilo što se spasiti može, natjerala je Bošnjake Krajišnike, begovskog roda i sirotinju da na svoju ruku vodi ratove i bune, okrećući se protiv propisa sultanova namjesnika u Travniku. Vezir „jednakom mržnjom mrzi i ovu zemlju i njene ljude“ kako je to ostalo u zapamćenjima i povijesnim listinama travničkog vezira Ibrahim Hilmi-paše.

Sve su to Krajišnici pod bajrakom Hasanage Pećkog činili iz uvjerenja da su svoji na svome, a da su „turkuše“ obični došljaci, dakle osvajači. Prema tome, ljuti Krajišnici nisu htjeli ni Turke ni Austrijance. Oni su tražili svoju vlast. Njihova je tragika u njihovoj neslozi i u maloj moći, koja pada pod noge konjice i tirana koje šalje sultan da smire Bosnu, „te ušljive Bosance što se busaju u prsa o svome junaštvu.“

Hasan-aga Pećki i njegovi Krajišnici izlijevali su silnu ljubav prema Bosni, prema njenoj samostalnosti.

Sadik Šehić 

GRAČANIČKI GLASNIK BROJ 23, 2007.   (Izvod…)

(MiruhBosne)

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s