85 godina od rođenja Muhsina Rizvića- Kompas bošnjačke književne kritike

 

Radna soba

Dva su događaja tokom agresije značajno odredila izučavanje bošnjačke književnosti u periodu nakon rata.

Prvi je uništenje Orijentalnog instituta, kada je nestalo nemjerljivo blago bošnjačke književnosti na orijentalnim jezicima.

Drugi je smrt Muhsina Rizvića, pionira koji je zagazio u projekt iscrtavanja kontura historije bošnjačke književnosti.

Svoj životni vijek posvetio je tom cilju i ustrajao u svojoj namjeri uprkos poteškoćama s kojima se susretao.

Muhsin Rizvić rodio se 1930. godine u Mostaru. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Sarajevu, a 1960. godine i Filozofski fakultet, Odsjek za jugoslavenske književnosti. Nakon studija radio je kao naučni djelatnik na Institutu za književnost u Sarajevu. Još kao mladić objavljivao je radove o bošnjačkim književnicima Safvet-begu Bašagiću, Ahmedu Muradbegoviću, Musi Ćazimu Ćatiću i drugim piscima u časopisima Behar i Bosanska vila.

Doktorirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 1971. godine, nakon čega je iste godine izabran za profesora na predmetu Historija južnoslavenskih književnosti XVIII i XIX vijeka.

Tema doktorske disertacije Književno stvaranje muslimanskih pisaca u Bosni i Hercegovini u vrijeme austrougarske vladavine bila je izraz Rizvićeve zainteresiranosti za bošnjačku književnost, njenu historiju i specifičnosti u odnosu na druge nacionalne književnosti Jugoslavije.

Upravo je tema kojom se bavio presudno odredila njegov akademski i životni put, najavila rad na izučavanju historije nacionalne književnosti koja je dugo bila negirana i zabranjivana. Da bi se Rizvićev angažman mogao bolje razumjeti, neophodno je – kako je to i sam isticao – osvijetliti opći društveni kontekst u kojem je nastalo njegovo djelo.

Optužbe za nacionalizam

Da bi neko bio otac nacije, primjećuje Karahasan, morao bi općiti s Vremenom.

Naravno, Karahasan prvenstveno ironizira sintagmu kojom se označava izuzetan doprinos pojedinca samoosvješćenju i samodefiniranju jednog naroda, ne niječući pritom značaj takvih pojedinaca.

Uzmemo li u obzir kontekst u kojem je bošnjački narod tavorio skoro stotinu godina, s pravom možemo kazati da je Muhsin Rizvić jedan od onih koji je Bošnjake podsjetio na njihove autohtone vrijednosti i specifično kulturno bogatstvo dugo nijekano ili pozicionirano u okvire srpske i hrvatske kulture.

Rizvić se književnokritičkom aparaturom na akademskom nivou obračunao s ustaljenim ideološkim praksama komunističke Jugoslavije i veoma hrabro književne fenomene bošnjačke književnosti preporodnog doba nazvao pravim imenom.

Doktorirao je iste godine u kojoj su Bošnjaci pod nazivom Muslimani, barem deklarativno, postali konstitutivnim narodom u SFRJ. Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća napisali su i drugi bošnjački naučnici značajna naučna djela, doprinoseći bošnjačkom samodefiniranju. Muhamed Hadžijahić, najznačajniji bošnjački polihistor, pisao je o identitetu bosanskih muslimana; Mustafa Imamović i Atif Purivatra o historiji; Munib Maglajlić o bošnjačkoj usmenoj baladi; Đenana Buturović o usmenoj epici Bošnjaka, Midhat Begić o preporodnom dobu bošnjačke književnosti…

Islamska revolucija u Iranu uznemirila je dodatno određene krugove u Beogradu. Opća društvena klima nije odgovarala pisanju o bošnjačkim i muslimanskim vrijednostima koje su afirmirane u djelima i tekstovima spomenutih autora. Kulminacija je uslijedila 1983. godine, kada su muslimanski intelektualci u montiranom procesu, među kojima i budući predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović, osuđeni na zatvorske kazne kao politički zatvorenici.

Neposredno nakon Islamske revolucije optužen je Rizvić za panislamizam i nacionalizam. Pero Šimunović, asistent koji se bavio hrvatskim romantizmom, bio je pokretač kampanje čiji je cilj bio prikazati Rizvića kao neprijatelja socijalističkog režima i relativizirati njegova naučna dostignuća. Šimunović je napisao pismo o Rizvićevom nacionalizmu i uputio ga na tri adrese, od kojih je jedna bila adresa tadašnjeg dekana Filozofskog fakulteta, filozofa Kasima Prohića.

Kako sam Šimunović objašnjava u tekstu iz 1983. godine, Prohić ga je pozvao na razgovor i zamolio ga da “stvar rasprave” u okvirima Fakulteta, tj. da pismo ne šalje na adresu Centralnog komiteta Saveza komunista. Uslijedili su brojni sastanci na kojima se odlučivalo o sudbini profesora Rizvića, čiji je jedini grijeh bio što je osvijetlio neka neistražena područja bošnjačke književnosti. Čak su i neki danas ugledni profesori Filozofskog fakulteta u Sarajevu svjedočili protiv Muhsina Rizvića.Muhsin

 

Nečastivi na fakultetu i Muhsinov sabur

Nakon pisma u kojem je iznio svoje optužbe, mediji su otpočeli s napadima na Rizvića i njegovo djelo, takmičeći se u etiketiranju.

Obično su se takve kampanje završavale hapšenjem progonjene osobe ili, u najboljem slučaju, otpuštanjem s posla, ali su ipak pojedini komunistički rukovodioci, na čelu s Hasanom Grapčanovićem, zaštitili Rizvića i spriječili ozbiljnije posljedice za njegov život i karijeru.

Naravno, zauvijek je ostao obilježen kao ”kontrarevolucionarni element”.

Stanje na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i pritiske na profesora Rizvića opisao je književnik Džemaludin Latić, u to vrijeme Rizvićev student.

“Profesor Rizvić, visok i ponosan, nikad arogantan, prolazio je aulama fakulteta zagledan ispred sebe, ozbiljan i autoritativan. To je bio jedan od najljepših primjera naše gradske kulturne aristokracije. (…) Kako sam rastao sve sam više osjećao da je Katedra za književnost Južnih Slavena jedno veliko bojno polje. Na jednoj strani bili su profesor Rizvić i profesor Duraković (Enes, o.p.a.) i nas nekoliko bosanskomuslimanskih studenata, a na drugoj strani današnji, i svagdašnji, huškači srpskog naroda na Njegoševu istragu poturica (…): Zuković Ljubomir, Petković Novica, na spratu više Nikola Koljević i Slavko Leovac, a na spratu niže Milorad Ekmečić!

Profesor Muhsin Rizvić znao je s kim posla imade i kakvom vatrom se igra. Njegovo muslimansko srce nije moglo napustiti taj nepravedni boj između Dobra i Zla, iz kojeg su ga po svaku cijenu htjeli istisnuti. Borio se polahko, ali sa sigurnošću i neiščiljenom nadom u veliku pobjedu čina jedne generacije za čijom prvom sofrom je bio. Govorio je kao hafiz. Pričao mi je da je u mladosti sjedio pred hadži Mujagom Merhemićem, ako nije i njegov đak bio u medresi. Ali dragi Allah nije svakog podario saburom kao profesora Rizvića.

Njegov student, koji nije dalje mogao nositi žeravicu na golim dlanima, jednog dana je pred studentima i jednim profesorom Srbinom upitao: ‘Zašto se ovdje posebno ne izučava i bosanskomuslimanska književnost? Ako studiramo srpsku, hrvatsku, slovensku, makedonsku, crnogorsku… zašto ne studiramo i ovu nacionalnu književnost? Zašto smo, u dva semestra usmene književnosti, odslušali samo dva predavanja, i to posljednja dva predavanja, iz muslimanskog krajiškog epskog ciklusa?!’ Istog dana nečastivi se rodio na fakultetu.

Kao da je bila zla vijest, moja pobuna prostrujala je kroz studente i predavače. Dotle, do tog nacionalističkog ispada nisam bio nasamo razgovarao s profesorom Rizvićem. Mislio sam da me ne poznaje. Dan-dva kasnije, hodeći kroz studente, na katedri mi je u prolazu poručio: ‘Ne žuri!’ Samo dvije riječi i zabrinute profesorove obrve, koje su se u prolazu uzdigle i odmah spustile. Sve sam razumio”, zapisao je Džemaludin Latić.

(Kompletan tekst pročitajte u novom broju magazina STAV, koji je u prodaji)

(Faktor.ba/Magazin STAV/mb)

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s