Edin Salaharević: Kako je u Vlasenici ubijen najbolji mladi košarkaš Bosne i Hercegovine i bivše države

Trenutno najbolji bh. glumac odlučio priču o tragičnoj sudbini Edina Salaharevića pretvoriti u dokumentarni film…

U pravu je bosanskohercegovački glumac Emir Hadžihafizbegović kada kaže da od činjenica o ubistvu Edina Salaharevića, vlaseničkog košarkaškog dragulja, zastaje pamet.

Tragična je to priča o razaranju porodice Salaharević, slična hiljadama drugih u Podrinju, ispisanih od 1992. do 1995. godine. No, priča o Edinu je posebna i drugačija. Ona govori o zločinima komšija Srba, o mržnji koja je nepoznata ljudskom rodu. Ovo je priča o ubistvu najboljeg mladog košarkaša u bivšoj Jugoslaviji, o ubistvu talenta kojem se tek trebao diviti cijeli svijet…

Ispod brda Viselca

Zbog toga je i trenutno najbolji bh. glumac odlučio priču o tragičnoj sudbini Edina Salaharevića pretvoriti u dokumentarni film, koji će, nada se ovaj umjetnik, do idućeg Sarajevo Film Festivala, makar vidjeti cijeli svijet.

A tragična priča počinje nekad krajem marta 1992. godine, kada je Edin došao u Vlasenicu da s mamom i babom dočeka Bajram.

U gradić ispod brda Viselca, Edin je došao ponosan. Bajram mu je trebao biti najsretniji do tada. Tek nekoliko dana prije dolaska, 19-godišnji mladić je zajedno s ostalim sjajnim momcima iz zlatne generacije KK Sloboda Dita, demonstrirao silu ispod obruča.

Osvojili su juniorsko prvenstvo Jugoslavije, a Edo je, sa saigračem Damirom Mulaomerovićem, proglašen najboljim igračem.

– Bio je presretan. Pozvani su u juniorsku reprezentaciju bivše Jugoslavije – priča nam Edinov brat Nedim, pojašnjavajući da je voljeni buraz Edo igrao za Slobodu Ditu, i da je tada bio na posudbi u Boru.

Edin Edo Salaharević. Zlatna Slobodina „šestica“. Bio je budućnost jugoslovenske košarke, i igrač evropskog i svjetskog kalibra.

Nedim nam priča da je njegov brat došao u Vlasenicu da se odmori, uživa u bajramskim radostima, a nakon toga otputuje u Beograd na pripreme juniorske reprezentacije, koja je trebala igrati kvalifikacije za Evropsko omladinsko prvenstvo u Poljskoj.

– Ali, tih dana su počeli postavljati barikade, i na izlazu prema Zvorniku, i na izlazu prema Tuzli. Kada god smo pokušavali da izađemo kao cijela porodica, mi smo vraćani nazad. I kada su puštali na početku, mi smo vraćani. Ili, puste sve nas, a ne puste njega i oca. Uglavnom, njega nisu puštali nikako – priča nam Nedim.

Situacija u Vlasenici je postajala sve gora. Ulaskom Novosadskog i Užičkog korpusa, uz pomoć lokalnih Srba, Vlasenica je zauzeta 21. aprila. Poslije 15. maja, prisjeća se Nedim, „nastao je džehenem“.

– Bili smo u kućnom pritvoru. Edu je tada pokušavao izvući Košarkaški savez Jugoslavije, Crvena zvezda i Sloboda putem svojih veza. Ali, bezuspješno. Kada su ih ljudi zvali i kontaktirali s njima, nema šta nisu govorili – priča nam Nedim.

Tada je, govori on, Branislav Drakulić, predsjednik suda u Vlasenici, izgovorio poznatu rečenicu: Kakvi ste vi Srbi kada se toliko borite za jednog muslimana?!

– On je to rekao ljudima koji su s njim kontaktirali i tražili da puste Edu. Tada je pred mojom majkom kazao: Nisam ja znao da mi imamo takvu zvjerku u ovom momentu ovdje – govori nam Nedim.

Tada je i Predrag Bastah, ratni zločinac osuđen na 22 godine zatvora zbog zločina u Vlasenici, Salahareviću kazao da nikada neće napustiti Vlasenicu.

salaharevic-slike-2910215 (1)

– Edi je kazao: I kada bi svi izašli, ti nećeš izaći. Što si igrao košarku, igrao si – priča nam Nedim.
Slično je govorio i ostali ološ i ljudski šljam, koji tih godina Salahareviću nije mogao ni čuvati i dodavati peškire u Vlasenici. Tek su ga mogli gledati na parketu i s tribina se diviti njegovom košarkaškom umijeću.

Porodica Slaharević je od maja do septembra bila u kućnom pritvoru. Lokalni zlikovci, dojučerašnje komšije, maltretirali su i ubijali Bošnjake.

– Noć prije ubili su sve u mahali do nas. Onda su krenuli na našu mahalu. Bilo ih je sedam-osam, ulazili su u kuće i ubijali. Mogli smo ostati ili ići u logor Sušica. Otišli smo u logor – priča nam Nedim.

Tada je posljednji put vidio brata i oca. Rastali su se 11. ili 12. septembra. Nedim će rastanak ispred logora vječno pamtiti.

– Ta slika mahanja ispred metalnih vrata ostat će vječno u mojim mislima. Na njemu je bio gornji dio trenerke Slobode, a donji dio, jedna plava trenerka, od Košarkaškog kluba Boksit iz Vlasenice, za koji je nekad igrao. I na nogama su mu bile bijele Nike patike. To je bio neki prvi primjerak Jordanki – priča nam Nedim.

On i majka su prebačeni u Kladanj, a babo i Edin su ubijeni u logoru Sušica. Kasnije je čuo da je najbolji mladi košarkaš u bivšoj Jugoslaviji ubijen nakon mučenja i premlaćivanja.
Edin je pronađen i identifikovan 2009. godine. Ukopan je na mezaru Rakita u Vlasenici. Kosti babe još traži.

Košarkaško igralište

– Od razdvajanja u Vlasenici život mi se promijenio. Kada me nešto zaboli, sjetim se Sušice, i nakon toga me ništa ne boli. To je bol koja ne prolazi – priča Nedim, koji danas živi u Tuzli.
Priznaje, u posljednje vrijeme nema snage da ode u Vlasenicu. I kada ode u ovaj podrinjski gradić, posjeti bratov mezar, ali u tom slučaju ne može otići u porodičnu kuću.

– Ili, kad odem kući, onda ne mogu na mezar. To mi je najteži i najduži put – od kuće do mezara, od mezara do kuće. Nisam ga nikad ni prešao i neću ga nikada preći. Jednostavno, ne možeš podnijeti – govori Nedim.

I kada ode posjetiti mezar, s Rakite vidi košarkaško igralište. A igralište budi emocije i sjećanja na voljenog brata. Sjećanja koja bole.

(Faktor.ba/mb)

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s