Pismo posljednjeg bosanskog kralja upućeno papi Piju II 1461. godine

Stjepan Tomašević je, pored titule bosanskog kralja, nosio i titulu despota Srbije. Naime, dvije godine prije nego je postao kralj, on 1. aprila 1459. ženi Jelenu (Maru) Branković, kćerku srpskog despota Lazara koji je umro godinu dana ranije. Time je Stjepan Tomašević de facto postao vladar Srbije.

Međutim, njegova vlast u Srbiji nije bila dugog vijeka. Već 20. juna 1459. godine Srbija pada pod osmanlijsku upravu, te Stjepan Tomašević gubi vlast koja mu je ženidbom, odnosno Lazarovom smrću pripala. On se vraća u Bosnu, gdje je hrabro čekao dolazak Osmanlija na čelu sa sultanom Mehmedom II Fatihom.

Za odbranu Bosne od Osmanlija posljednji bosanski kralj nije imao dovoljno snage. Toga je bio i sam svjestan, te je zbog te činjenice u više navrata tražio pomoć od kršćanske Europe, na čelu sa Vatikanom. Uprkos što je nekoliko puta tražio pomoć od europskih vladara, koji su bili gluhi na njegove vapaje, Stjepan Tomašević je vojnu podršku zatražio i od samog pape Pija II.

U nastavku pročitajte pismo koje je Stjepan Tomašević Kotromanić 1461. godine uputio papi Piju II:

“Obaviješten sam da turski car Muhamed misli idućega ljeta s vojskom da me udari da je već vojsku i topove pripravio. Tolikoj sili ne mogu ja sam odoljeti, stoga zamolih Ugre i Mlečane i Jurja (Kastriotu) Arbanasa da mi u pomoć priteku. Jednako molim i tebe; ja ne tražim zlatnih gora, ali bih rado da moji neprijatelji i zemljaci znaju da im neće uzmanjkati tvoja priklonost.

Ako doznaju Bošnjaci da neću sam samcat biti u ratu, hrabrije će vojevati, a neće se ni Turci osmjeliti na moje zemlje napasti, jer su ulazi u njih vrlo tegotni, a gradovi na monogim mjestima gotovo neosvojivi. Tvoj predšasnik Eugenije ponudio je mom ocu krunu i još htio podići u Bosni biskupske crkve. Otac se ustručavaše da ne izazove protiv sebe mržnje Turaka; bijaše nov kršćanin i nije još izagnao maniheja (patarena) iz kraljestva. Ja sam pak kao dijete kršten i učio sam latinsku knjigu i čvrsto prihvatio kršćansku vjeru, pak se ne plašim čega se otac bojao. Stoga želim da mi krunu pošalješ i svete biskupe, što će biti znak da me nećeš ostaviti, ako bi rat planuo. Od tebe krunjen, donijet ću pouzdanje podanicima, strah neprijateljima.

Za života moga oca bio si naredio da mu se pošalje oružje, skupljeno za križarsku vojsku a spremljeno u Dalmaciji u mletačkoj  ruci; ali to nije mletačkom vijeću bilo po volji; zapovijedi da se sada meni pošalje. Sada ćeš valjda naći više odziva, budući da i mlečani drgačije misle, jer nakaniše, kako se govori, rat Turčinu navijestiti. Još molim da izašalješ poslanika također u Ugarsku, koji će moju stvar kralju preporučiti i naputiti ga da sa mnom pođe u vojnu. Tim se načinom može Bosna spasiti, inače će propasti.

Turci su u mojoj kraljevini podigli nekoliko tvrđava i ljubezni se prema seljacima pokazuju; obećavaju da će svaki od njih biti slobodan koji k njima otpadne. Prosti um seljaka ne razumije prijevare te misli da će ona sloboda vazda trajati. Lako da će puk, tim varanjem zaveden, od mene otpast, ako se ne vidi da sam tvojom vlašću ojačan; ni vlastela nisu se dugo održala u svojim gradovima, ostavljena od seljaka.

Kada bi Muhamed samo moju kraljevinu tražio, a ne bi htio dalje poći, onda bi me mogli sudbini prepustiti, te ne bi trebalo uzbuniti ostalo kršćanstvo radi moje obrane. Ali nezasitljivo vlastoljublje nema granica; nakon mene napast će na Ugarsku i Dalmaciju, potčinjenu Mlecima, i preko Kranjske i Istre potražit će Italiju koju želi svladati. I o Rimu često govori te mu onamo srce čezne. Ako on nemarom kršćana moju kraljevinu osvoji, naći će najprikladniju zemlju i najzgodnija mjesta da ispuni svoju želju. Ja prvi dočekujem buru, a za mnom će Ugri i Mlečani i ostali narodi okusiti svoju sudbinu.

Ovako misli neprijatelj: ono što iskusih tebi obznanjujem, da ne bi jednom rekao da nije bilo prijavljeno i da ne bi mene s nemarnosti potvorio. Moj je otac tvomu predšasniku Nikoli i Mlecima udes Carigrada proricao; kršćanstvo je na veliku štetu izgubilo carski stol, stolicu patrijaršije i stup Grčke. Sada ja o tebi proričem: ako mi vjerujete i pomognete, spasit ću se; inače ću propasti i sa mnom mnogi drugi. Ovo ti doglasuje Stjepan; ti, koji si otac kršćanstva, daj savjet i pomoć.”

Papa Pio II bosanskom kralju Stjepanu Tomaševiću je poslao kraljevsku krunu, ali ne i vojnu pomoć
Papa Pio II bosanskom kralju Stjepanu Tomaševiću je poslao kraljevsku krunu, ali ne i vojnu pomoć

Ipak, papu Pija II nije izmolio. Niti papu, niti bilo kojeg drugog europskog vladara. Jedini znak podrške koji je stigao iz Vatikana bila je papska kruna. Stjepan Tomašević je tom krunom okrunjen u Crkvi sv. Marije u Jajcu 17. novembra 1461., te je tako postao prvi, a kasnije će se ispostaviti i jedini bosanski kralj okrunjen krunom iz Vatikana. Kraljevi prije njega su se krunili krunom kralja Tvrtka I.

 

(avlija.me/MiruhBosne)

2 thoughts on “Pismo posljednjeg bosanskog kralja upućeno papi Piju II 1461. godine

  1. Stjepan Tomasevic je bio prvi, a i posljednji,uopce, bosanski vladar koji nije bio pripadnik Crkve bosanske nego katolik. Zbog toga je mislio da ce imati zastitu krscanske Evrope. Evropa ga nije podrzala, a ni vlastiti narod jer je nasilno pokatolicavao bosanski narod. Takodjer je samouvjereno odbio da placa danak Mehmedu el Fatihu koji se je nalazio na istocnoj granici. Sve to je bilo dovoljno da izgubi kraljevstvo, a i glavu. Bosna “je sap'tom pala” iako je predhodno szoljece bila najsnaznija juznoslavenska drzava. Takodjer zbog kontraproduktivne politike katolicke Evrope islamizacija je u Bosni naisla na veoma pogodno tlo….

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s