O postanku bosanske države, o počecima političke organizacije na bosanskom prostoru

Čini mi se da bosanske zemlje još nisu dobile svoju
ustavnu povijest, i to u prvom redu zato što historičari i pravnici problem nastajanja države općenito i u južnoslavenskih naroda posebno još nisu ozbiljno ni postavili.
A ipak treba priznati da bi upravo rađanje srednjovjekovne bosanske države moralo pobuđivati posebnu pažnju i to ne samo zato što je ona, izgleda, među svojim susjedama najstarija, nego i zato što se hrvatska ili srpska »formula« nikako nisu dale primijeniti na Bosnu.

 

Iz knjige ‘SREDNJOVJEKOVNA BOSNA’. 

Autor: Nada Klaić

nada_klai____sre_54194c3db4e34
Bosanske zemlje – namjerno govorim u množini –imaju u avarsko doba istu svoju organizaciju vlasti kao i svi drugi Slaveni koji su se našli u okvirima avarskog carstva. To drugim riječima znači da su imale
avarske banove i župane u postojanje kojih ne može, razumije se, nitko sumnjati. I isto onako kako su u Raškoj nekad avarski župani postali vladarima tako je sve do Tvrtkove krunidbe 1377. g. naslov nekadašnjega avarskog najdoličnijeg činovnika služio bosanskim vladarima i za vladarski naslov.
 
Budući da sam nedovoljno ili bolje nikako potkovana u filološkim pitanjima, ostavljam filolozima da se pozabave tražeći tragove riječban župan u srednjovjekovnoj Bosni. Zar župa Banica
nije rječiti dokaz da je uz bosansku transverzalu koja je vezala i veže Blatno jezero preko Barcsa, Virovitice, Pakraca, Nove Gradiške i Banjaluke s Neretvom i Jadranom, ležala nekad u avarsko doba jedna obrambena jezgra?
Ne želim na ovom mjestu ulaziti dalje u rasprostranjenosti avarske banske vlasti i banovina granica, ali upozoravam istraživače toga neobično zanimljivog pitanja da je i na toj liniji Blatno jezero – Banjaluka ležala i u srednjem vijeku istočna granica zagrebačke biskupije sa svojim najistočnijim dubičkim arhiđakonatom koji u XIV. st. ima tri distrikta:
dubički, sanski i vrbaski!
 
Ako je dakle na tom poznatom čvorištu još za Avara organizirana obrambena jezgra pod banom, onda se možda u bosanskim zemljama događalo slično kao i s banatom u Hrvatskoj: najodličniji avarski predstavnik iz »periferije« novoga vladara sjeda najprije uz njega na prijestolje da bi ga na kraju s njega i istisnuo.
Možda se i ovaj usorski ban premjestio u »zemljicu Bosnu« jer se jedini u bosanskim zemljama smio pozivati na kontinuitet političke vlasti i u doba kad je avarske vlasti davno nestalo. Ta to je bila zakonita podloga na kojoj je izrastala bosanska država!
I to na posve samostalnoj osnovi od kraja VIII. st. kad su Franci srušili avarsku vlast. Nikakvo pleme, a još manje neki plemenski savez, nisu kumovali ovom osamostaljenju banske vlasti od avarskih pogana.
 
Uostalom, posve je na mjestu pretpostavka da su se periferni banati posvuda po ogromnom avarskom carstvu vjerojatno i prije dolaska Franaka osamostaljivali, samo što o tom procesu nije svjedočilo nijedno kroničarsko pero. Na filolozima je da pomnim ispitivanjem bosanskog banskog područja utvrde da li se i kod nas u Dinaridima događalo isto kao i u Alpama, gdje su također vladali župani i banovi.
 
Tako se čini da nam je pošlo za rukom pripremiti, bar teoretski, raspravu o tome kako se razvijala politička vlast kod Slavena koji su pod Avarima ispunili Dinarski prostor.
Na širokom prostoru od Istre do Bugarske organizirale su se teritorijalne cjeline koje su, posve razumljivo, u isto vrijeme i političke jezgre. Pretpostavljamo da su manjim takvim cjelinama na čelu bili župani, a u onim najvažnijim i vjerojatno većim banovi.
Karakter te dvjestagodišnje avarske vlasti je toliko prepoznatljiv da ga je nemogućzamijeniti s bilo kojim drugim političko-upravnim sistemom na tom prostoru.
 
Ako su ove naše pretpostavke točne, onda su bosanske zemlje počele svoj samostalni politički razvitak doduše u isto vrijeme kad i oni Slaveni koji su zaposjeli kasnije hrvatske i srpske zemlje, ali je ogromna razlika među njima bila upravo u tome što samostalni bosanski politički razvitak nisu prekidali niti Hrvati niti Srbi koji su tek potkraj VIII. st. osvanuli u Dinarskim planinama.
Ovoj prekrasnoj i bogatoj planinskoj zemlji majka je priroda stoljećima pomagala ne samo da se održi nego i obrani od nepoželjna gosta izvana.
Ako je ipak bosanski ban morao ponekad dopustiti da se susjedni vladari prošeću njegovim područjem, pa ako je, štoviše,morao priznati njihovu vlast, onda takvi »izleti« ili »podjarmljenja« nisu u srednjem vijeku značili ništa.

 

Ali, ni istočni ni zapadni car ne stižu do bosanskih planina.

Potpuno je suvišno razbijati glavu zbrajanjem godina u kojima su susjedni vladari u ranom srednjem vijeku mogli vladati Bosnom. Oni su došli i otišli, a bosanski bi vladari ostajali boreći se i dalje za samostalnost svoje zemlje.

Tako je Bosna kao samostalna zemlja dočekala XII. st. …

 

Prof. dr. Nada Klaić (1920–1988), ugledna je hrvatska historičarka koja je pisala i o srednjovjekovnoj Bosni.

(MiruhBosne)

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s