Srpska rusofilija: Da li je Putin visok dva metra?


Pradjeda i djed srbijanskog premijera toliko su voljeli Rusiju da su jedanput uzjahali konje i krenuli za Moskvu iz Čipuljića kod Bugojna, ali su od dolaska na cilj odustali već kod Doboja. Ta epizoda iz historije familije Vučić nekako liči na rusko-srpsku “vezu”: historijske simpatije Srba prema Rusima postoje, ali je Rusija toliko daleko da prosječan Srbin odustane već poslije 90 kilometara. Posebno ako za Moskvu umjesto avionom, krene na konju.

Svojevremeno mi je jedna novinarka iz Moskve koja je dugo živjela u Srbiji pričala kako je tokom osamdesetih i devedesetih godina u Beogradu imala utisak da ovdje niko ne voli Ruse, iako bi neko sa strane vjerovatno stekao drugačiji dojam.

„Naslušala sam se priča, posebno u vrijeme komunizma, da su Rusi narod koji se prodaje za žvake i farmerice. Devedestih je vladala druga fama, da su sve Ruskinje lahke žene, a svi Rusi kriminalci. Bilo je i sitnih pakosti, recimo pominjanja ruskog dizajna kao dokaza njegovog nepostojanja.  A onda  je, negdje u vrijeme bombardovanja Srbije, krenulo ono: ‘Rusijo, pomagaj'„ – pričala mi je ona o toj čudnoj romansi.

Zovi Ruse kad je teško

Rus Dmitri koji je često poslom boravio u Beogradu, opet, govorio je svojevremeno da je navikao na srpsku devizu „kad je teško, Rusi. A kad je lahko, može bilo ko drugi“.

„Kada vam je teško, Srbi i ostali Sloveni se sjete ‘matuške Rusije’. To je razumljivo. No, šta ste vi Srbi uradili da dođe do jačanja veza sa Rusijom? Da vam odmah dam i odgovor, ništa! Svi uče engleski, njemački, španski. Tako je i u ostalim zemljama. Ali zašto tako malo ljudi u Srbiji zna ruski? Kada se u nekoj srbijanskoj školi pojavi predmet ‘ruski’, roditelji pišu peticije Ministarstvu obrazovanja jer ne žele da im djeca uče ruski. Koliko Beograđana ode na odmor u Rusiju?„ – pitao se Dmitri.

Đaci u Srbiji, pokazalo je jedno skorašnje istraživanje, kada u petom razredu moraju da se odluče koji će strani jezik učiti pored engleskog, najviše se opredjeljuju za njemački i francuski, a ruski je na trećem mjestu. Dok je bila aktuelna odluka o početku izgradnje dionice gasovoda “Južni tok” kroz Srbiju, interesovanje đaka za učenje ruskog jezika naglo je poraslo, ali je isto tako brzo i splaslo pošto je Rusija obustavila taj projekat.

Međutim, priča mi ovih dana prodavač suvenira u centru Beograda da majice sa likom Vladimira Putina idu daleko bolje od majica sa likom Novaka Đokovića. I ne kupuju ih, kako kaže, turisti, već domicilno stanovništvo.

Draža i Putin

Prosječan rusofil u Srbiji je, reklo bi se, kontroverzna ličnost: on je desničar, monarhista, antikomunista, istovremeno voli i Dražu Mihailovića i Vladimira Putina, mada su te dvije ličnosti nespojive. Putin, vidjelo se to i na beogradskoj vojnoj paradi, jeste antifašista partizanskog tipa, četnike ne smatra ruskim saveznicima jer oni to nisu ni bili. Pola četnika sa stajlingom iz filmova Veljka Bulajića, koji sa kokardama svakog maja vitlaju po Ravnoj Gori, ubjeđeno je, međutim, da je Putin njihov čovjek, nikako „crvenoarmejac“ sa zvijezdom petokrakom na kapi.

Taj apsurd je svepristuan, vlasnik neke radnje iz Jagodine koji ima nadimak Srba Četnik ispred svog lokala prošle godine postavio je bilbord sa likom ruskog predsjednika i natpisom: „Imperatore, volimo te“. Iako su četnici Draže Mihailovića tokom rata imali saradnju sa Britancima i Amerikancima, a sa Rusima, nikakvu.

Srpsko-ruska ljubav jeste jedna ideološka papazjanija. Svaki srpski rusofil reći će vam da Srbija nema bližih prijatelja od Rusa, a ni Rusi od Srba, te da je tako bilo od vajkada, iako to nije tačno, bar što se tiče zvanične državne politike. Recimo, Kraljevina Jugoslavija sve vrijeme svog postojanja nije imala diplomatske odnose sa Sovjetskim savezom. Razlaz između SSSR i Titove Jugoslavije 1948. godine bio je koban za ogroman broj Srba koji su završili na Golom otoku. Eru Gorbačova i Jeljcina karakterisala je ruska nemarnost prema Srbima pa je umjesto nekakvog iskrenog savezništva iz Moskve stizao samo državni klovn Vladimir Žirinovski da se grli sa Šešeljem, Nikolićem i Vučićem u njihovoj radikalskoj fazi.

U vrijeme raspada SFRJ i rata u Hrvatskoj, Bosni, i na Kosovu, a potom i NATO bombardovanja, mnogi su Srbi bili u zabludi smatrajući da će Rusi da uđu u treći svjetski rat zbog njih, ali Rusija je još od 1991. godine imala stav da krizu treba rješavati posredstvom Ujedinjenih nacija, mada u Savjetu bezbjednosti u to vrijeme nisu glasali ni protiv jedne odluke Zapada. Na Kosovo u junu 1999. godine dolazi svega 200 ruskih vojnika koje dočekuju Srbi, ali ubrzo zatim ti isti Srbi bježe jer ih oni nisu zaštitili. Tokom zime 1999. godine, ruski “Gasprom” je, ko se još toga sjeća, skoro za tri puta smanjio isporuke gasa Srbiji, pri čemu je to učinio bez obavještavanja Beograda.

Najbolji ruski prijatelj

Tek sa Putinom Srbi su dobili najboljeg ruskog prijatelja, onakvog kakvog su uvijek željeli, pa valjda zato one majice sa njegovim likom idu ko halva. Čini se da se Srbima više sviđa Putinovo antizapadnjaštvo, nego nekakvo tobožnje srbofilstvo.

Putin bi, vjerovatno, da se kojim slučajem kandiduje na izborima u Srbiji, imao stabilno biračko tijelo, za njega bi možda glasao i srbijanski predsjednik Nikolić, koji je svojevremeno imao ideju da Srbija postane ruska gubernija. A vjerovatno i Vučić, čija djeca pohađaju privatnu rusku školu u Beogradu.

Sa druge strane, o Putina i njegove obožavaoce su pokušavali da se “ogrebu” i oni koji nisu rusofili. Tako je on još u vrijeme vlasti Demokratske stranke, koja nikada nije bila rusofilska, počeo da dostiže Josipa Broza Tita po broju gradova koji su ga proglasili za počasnog građanina, taj status je stekao u Somboru, Vrbasu, Loznici, Raškoj, Apatinu, Novom Sadu, Kikindi, Nišu.  Demokratska stranka je u predizbornoj kampanji 2008. godine čak plaćala oglase po štampi sa rođendanskom čestitkom Vladimira Putina njihovom tadašnjem lideru Borisu Tadiću.

Srbi su uvijek patili od pretjeranog idealizovanja bratskih odnosa Rusije i Srbije. Čini se, pak, da su razmjere tog odnosa sami pothranjivali i uzdizali u nebesa uglavnom kada im je bilo najteže, iako je ‘’rusko-srpsko bratstvo i tradicionalno prijateljstvo’’ malko drukčije u praksi.

Visok dva metra sa gvozdenim zubima

Najveći srpski dramski pisac Dušan Kovačević u romanu “Bila jednom jedna zemlja” opisao je tu idealizovanu predstavu koju Srbi imaju o Rusima. Jedan lik u romanu kaže da je pravi Rus “visok dva metra, ogroman je, svi zubi su mu gvozdeni”.

Treba li reći da je taj idealozovani Rus od dva metra, uopšte ne liči na Vladimira Putina, koji je visok 170. A tek nema veze sa Dmitrijem Medvedevim i njegovih 163 centimetra.

Mitomanija o rusko-srpskom bratstvu ima teorijsku širinu, ali praktičnu granicu. To je nedavno lijepo primijetio urednik srpskog izdanja časopisa “Russia Beyond the Headlines” napisavši da „Srbi imaju apsolutno idealizovanu predstava o Rusiji i Rusima, koja sa stvarnošću nema nikakve veze“. I da najveći šok doživi onaj Srbin koji je vaspitan u rusofilskom duhu i naučen da voli Rusiju, kada dođe u Rusku Federaciju na privremeni rad, pošto ga niko tamo ne dočekuje raširenih ruku. Niti kaže: “O, dragi naš Srbine, kako ti se radujemo.”

Piše: Dragoljub – Draža Petrović

Izvor: Al Jazeera

(mb)

 

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s