Zašto svakog aprila o tome pišem: U Zvorniku još bole stare rane

Bio je to najhladniji april kojeg se sjećam. Ramazan 1992. Svega nekoliko stepeni iznad nule. U strahu i neizvjesnosti pratili smo događaje koji su se rojili. Rat je bio na pragu, a šuma je davala bilo kakvu šansu da spasimo sebe i porodice, na bar nekoliko dana. Ona je otvarala Podrinje prema Tuzli, a pružala je bilo kakvu mogućnost da se nekako i branimo. Hladnoća u vlažnoj šumi bila je još veća i teže podnošljiva.

Na srednjem talasu naših tranzistora skala je bila na 612 MHz, gdje smo poput ovisnika slušali krčanje Radio Sarajeva. Bio je to jedini izvor informacija koje nije kontrolisao Miloševićev režim i kojem smo mogli vjerovati. Jedini dokaz da država Bosna i Hercegovina još postoji. (Podrinju ni danas Sarajevo nije mnogo bliže).

Ključevi rata

Navečer, stajao sam bez oružja sa mlađom rajom iz mahale u mraku, bez riječi, do kasno navečer, dok su stariji klanjali teravih-namaz. U mahali smo imali i jednu kinesku automatsku pušku, plaćenu 1.300 maraka, kod nekih nakupaca oružja i u nju smo se najviše uzdali. Okolo su vozili terenci sa posmatračima Evropske zajednice. U tom trenu smo vjerovali da bi nam oni mogli pomoći.

Jedno za drugim padala su tih dana u ruke četnika i JNA podrinjska sela. Grad Bijeljina je već bio okupiran posljednjih dana marta i hiljade ljudi su grabile prema Tuzli. Svakoga trena se očekivalo da cijevi tenkova koji su danima na drinskim mostovima, budu okrenute prema Zvorniku. Komanda JNA je uvjeravala da oni tu samo čuvaju mir. Onaj ko čuva mir ima u rukama ključeve rata. To se pokazalo tačnim samo nekoliko dana kasnije.

Neprestana kiša danima je natapala zemlju, a kilometarske kolone vojnih vozila ulazile su u Bosnu i Hercegovinu. Cesta koja vodi od Zvornika prema Tuzli satima se čak ni pješice nije mogla preći. Pijani rezervisti JNA, koji su kamionima dovoženi iz Srbije, pucali su, pjevali i usred naselja zaustavljali kamione – pred civilima su vršili nuždu, izgovarali su uvrede. Stariji su upozoravali da to ne ide na dobro. Ali, niko nije smio reagovati, jer u njihovim rukama je bilo oružje.

Jedne večeri, moguće da je to bilo 5. ili 6. aprila, naša nenaoružana straža, koju smo dogovorili sa komšijama Srbima, javila je da su u srpski zaselak Tomanići stigla dva autobusa na kojima je ćirilicom pisalo „Šešelj-Srbija“. Straža se odmah povukla. Bili su to momci bez iskustva i oružja, i na jednoj i na drugoj strani. Do jučer su dijelili sve: prošlost, sadašnjost, budućnost… Sada, nakon dolaska tih autobusa, počinjala je ustvari budućnost.

I onda se desilo ono što je ovom kraju davalo nadu i pedeset godina prije toga, u Drugom svjetskom ratu, da se susjedski odnosi mogu graditi drugačije, ne samo ratom. Ispod Tomanića nalazi se šuma, čijim strminama se ne ide, jer s istočne strane naselja, pored Raminog groba, ima asfaltna cesta. Zvonili su telefoni. Bošnjaci su pitali šta učiniti. Da li važi još uvijek dogovor o međusobnom čuvanju. Srbi iz Tomanića pozvali su nas da dođemo u strmu šumu ispod njihovog naselja i da se žene i djeca tu sakriju. Rekli su da ne mogu otjerati Šešeljevu naoružanu bagru, ali da mogu nama garantovati sigurnost u toj šumi. Rekli su da će Šešeljevi vojnici za koji sat krenuti na nas s oružjem.

Cijela Glumina bila im je na dlanu. Nismo imali oružje i nismo imali šansu da se odbranimo. Tada je uslijedio nevjerovatan obrat situacije: naš Huso, koga su stariji ovlastili da razgovara, svjestan da smo u bezizlaznoj situaciji, išao je na blef i poručio da ukoliko Šeljeljevci ne odu za sat vremena, da će naših 300, do zuba naoružanih momaka, krenuti na njih. Imali smo tada tri pištolja, jednu lovačku pušku i jednu automatsku. Šešeljevi četnici su za manje od petnaest minuta autobusima otišli.

Sljedećeg dana oni su, sa jedinicama JNA i raznim paravojnim grupama iz Srbije, te dobrovoljcima SDS-a i TO Srpske BiH napali Grad Zvornik. Sve drugo je skoro poznato: više od 2.000 ubijenih civila; preko 1.400 poginulih vojnika Armije BiH; na kolac nabijen Abdulah Buljubašić Bubica; u jednom danu strijeljano 700 civila iz okoline Sapne; srušeni svi vjerski objekti muslimana;

Podrinje etnički očišćeno; Šešelj proglašen nevinim…

Sve je poznato!? Zašto onda iz godine u godinu pišem o tome?

Kojačko sjeme

April me uvijek vrati u to vrijeme, u te godine. Za njih smo bili nespremni, isto kao što sada nismo spremni za novo vrijeme, za budućnost. Tada niko nije mogao vjerovati da će ponovno niči “koljačko sjeme iz tame“. Sada je malo onih koji vjeruju da će sljedeće decenije donijeti mir i stabilnost. A mi nemamo drugi put, nemamo drugi izbor.

Često se, pogotovo u aprilima, sjetim starijeg kolege, rahmetli Kjašifa Smajlovića. Četnici su ga ubili za njegovim stolom u dopisništvu „Oslobođenja“ u Zvorniku. Mogao je otići, ali je ostao da bilježi povijest.

Ni četvrt stoljeća poslije, još niko nije pokrenuo inicijativu da neka ulica, bilo gdje u svijetu, dobije ime Kjašif Smajlović. Da se ustanovi novinarska nagrada po njegovom imenu. Da se kazne počinioci toga ubistva. Zašto Zvornik nije podigao spomenik ubijenom novinaru? Ima li te snage u gradu na Drini koja može skinuti sa leđa teret zločinačke prošlosti.

U Zvorniku ništa nije riješeno. Stare rane još stoje i bole. Zato svakoga aprila iznova pišem. I pitam se, zašto još niko nije potražio šta su to zabilježili posmatrači Evropske zajednice 1992. oko Zvornika. Zašto niko od susjeda Srba još ne govori? Kako je moguće čuvati sve to u sebi i mirno spavati?

Piše: Mehmed PARGAN

Izvor: Faktor.ba

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s