Ef. Čamdžić: Ubjeđivali su nas da Ferhadija nikad nije postojala

ferhadija (1)

Edhem ef. Čamdžić, nekadašnji banjalučki muftija, za Al Jazeeru govori o tome kako se nanovo gradila Ferhadija.

Kada je 1999. godine Edhem ef. Čamdžić postavljen za banjalučkog muftiju, u Banjoj Luci nije bilo nijedne džamije, nijedne islamske institucije, nijedne čitave, a prazne bošnjačke kuće…

“Došao sam bez ikakvih ceremonija, ustoličavanja. Rečeno mi je – idi, i ja sam otišao”, priča sada već penzionirani muftija, prisjećajući se kako je u cijelom muftijstvu bilo manje od 2.000 Bošnjaka povratnika, koji su živjeli po šupama i garažama.

Kaže da su bile sačuvane samo tri kuće koje su pripadale Islamskoj zajednici, ali da su sve bile uzurpirane.

“U naselju Vrbanja, iako smo imali svoj imamski stan, naš imam je morao ići od kuće do kuće da prespava, kao što sam i sam išao. I kada smo, uz pomoć međunarodne zajednice iz stana uspjeli iseliti srpskog izbjeglicu koji ga je uzurpirao, tu smo napravili prvi mesdžid.”

Bilo je neobično, kaže, predvoditi vjernike tamo gdje nema nijedne džamije, ali je, istovremeno, to bio i veliki izazov, jer su povratnici u njemu vidjeli nadu i snagu za napredak: “Ljudi su se obradovali kad sam došao, zvali su me kod sebe, a oni što su samo dolazili vikendom i još uvijek vagali da li da se vrate, govorili su: ‘Kad si ti muftija došao, i mi ćemo se vratiti’. Klanjali smo na ruševinama džamija, odnosno tamo gdje su nekad bili njihovi temelji. Jednom smo klanjali ispod ploče porušene i minirane bošnjačke kuće i pošto je bilo ljeto i jako vruće, nakon namaza smo izašli da zapalimo po cigaru, a onda smo čuli strašnu eksploziju. Pogledali smo i vidjeli kako je ta ploča, ispod koje smo klanjali, sravnjena sa zemljom.”

Nemirna vremena

Efendija Čamdžić ovih dana privodi kraju svoju knjigu o džamiji Ferhadiji. Kaže da ju je počeo pisati prije 15 godina, kada je tadašnji reis Mustafa ef. Cerić svim muftijama dao “zadaću” da zapisuju šta rade u svojim muftilucima.

“Naravno, moj zadatak je bila Ferhadija, jer sam na tom projektu proveo najviše vremena. Skupljao sam svaki papir, novinski članak, fotografiju, zapisivao događaje, izjave… i onda sam sebi rekao – ovo ne može ostati samo ovako, to mora biti knjiga”.

A ona je nastajala tačno onoliko godina koliko se iznova i gradila Ferhadija, koja je u maju 1993. u jednoj noći srušena do temelja, a nakon nekoliko noći, i njeni temelji. Već 1997.  odlučeno je da se džamija ponovo izgradi.

“Bilo je to doba kada su nas još uvijek napadali, i verbalno i fizički. Na mene i ostale imame bilo je preko stotinu fizičkih i verbalnih napada – zamahnu kamen, viču: ‘Zaklat ću te, ubit ću te!’. Tako je bilo kad smo 2001. polagali kamen temeljac – mene, američkog ambasadora i tadašnjeg reisa poimenice su prozivali da nas zakolju. I dan-danas me boli desna strana glave, jer mi je kamen prosjekao i ahmediju i fes, dok sam svojim tijelom čuvao biskupa Komaricu. Ali mene ništa od tog nije pogodilo, koliko me je pogodila smrt Murata Badića, koji je iz Cazina došao na polaganje temeljca. I nisu napadali samo mene i imame, nego i ostale povratnike, ali danas, hvala Bogu, to je iza nas.”

Opisuje kako je izgledalo mjesto gdje je nekad bila Ferhadija džamija, nekad kulturno-historijski spomenik nulte kategorije.

“Od džamije nije bilo ni traga, već samo utabana zemlja, pretvorena u javni parking. Dugo nam je trebalo da auta izbacimo sa tog zemljišta. Prvi je u pomoć pritekao jedan Čenga iz Sarajeva koji je platio da se kupe betonske žardinjere da to ogradimo. Nakon toga je opet bilo ometanja, napada, jer smo im ‘uzeli’ parking, a onda je to stalo. To je bio kao naš prvi ulaz u posjed nečega što je nekad bila veleljepna džamija.”

Pismo turskom premijeru

Pitamo ga šta je bio najteže u procesu ponovne izgradnje džamije.

“Najteže? Sve je bilo najteže. Ali, ako baš hoćete da izdvojim fazu koja je bila najteža, onda je to proces dobijanja građevinske dozvole. Međutim, vlasti RS-a su na razne načine pokušavale spriječiti izdavanje te dozvole, pa su tako govorili da džamije nikad nije ni bilo! Pokazivali su skicu Banje Luke na kojoj nema ucrtane Ferhadije. ‘Kakva Ferhadija, evo vidite da ona ne postoji na skici’, govorili su. Samo je bila zgrada mesdžida, a džamije, turbeta, sarkofaga… toga nije bilo. Ubjeđivali su nas da smo ludi, da to izmišljamo. Kada to nije prošlo, rekli su da su je morali srušiti jer je pogrešno okrenuta. Rekao sam da će, kad je ponovo izgradimo, ona opet biti tako okrenuta, jer mora biti okrenuta prema Ćabi i da samo tako može biti okrenuta.

Onda su rekli da je bila izgrađena na temeljima neke građevine iz rimskog perioda, pa smo mi doveli jednog Jakova, Slovenca iz Sarajeva. Jakov je na svakom kvadratnom metru, na mjestu gdje su bili temelji Ferhadije, pravio po dvije bušotine i to na dubini od 15 -20 metara. I nakon dana i dana pretrage našao je samo dva-tri kamenčića koja su stala u jednu maramicu. Uzeo je taj smotuljak i rekao: ‘Evo muftija, ovo je najkrupniji kamen koji sam pronašao’. Dakle, bio je to jedan blatnjav put do kraja, glib, živi pijesak iz kojeg je izgledalo da ne možemo izaći, a mi smo pobjeđivali, samo volja i vjera nas je održala”, prisjeća se muftija Čamdžić.


Osmog jula 2013. muftija Čamdžić je proučio prvi ezan sa novoizgrađene Ferhadije

Traženje urbanističke dozvole, kaže, krenulo je još 1997, ali, vlasti RS-a prvo su odbile tadašnjeg muftiju, rahmetli Ibrahima Halilovića, koji je i predao zahtjev. Onda je došao muftija Čamdžić, pa su i njega odbili. Zahtjev je potom predao i Rijaset Islamske zajednice BiH, ali – i on je odbijen.

Čamdžić kaže kako se, nakon tih neuspjeha, uključila međunarodna zajednica i “sve pogurala”. Zapravo, ubijeđen je, da 7. maja ove godine ne bi bilo svečanog otvaranja Ferhadije, da nije bilo ‘međunarodnog faktora i njegovog pritiska’.

“Stranci su pogurali i dozvole, i finansije, i promociju. To je objekat koji je jako skup, tada su ga procjenjivali na 12 miliona KM (šest miliona eura), a novca još uvijek nije bilo. Tina Vik iz Norveške je ispred OHR-a vodila projekat izgradnje Ferhadije i ona je puno pomogla, kao i anglikanski svećenik Donald Reeves, koji je dosta promovirao Ferhadiju u Parlamentu RS-a, federalnom i državnom, te u raznim institucijama. On se obraćao vjernicima, medijima, sastajao se sa vladarskim porodicama Kuvajta, Emirata, Katara… Princ Charles je slao svoje delegacije, svoju fondaciju, a kasnije se uključila i turska razvojna agencija Tika, koja je i dala najveći dio novca. Ja sam pisao pismo Recepu Tayyipu Erdoganu – on je tad bio turski premijer – da nam treba pomoć oko izgradnje Ferhadije. To pismo je bilo rukom napisano, a preveo ga je jedan naš mladić, Mersudin Hodžić, koji je izbjegao u ratu u Tursku i tamo naučio njihov jezik. Nakon tog pisma došao je Ahmet Davutoglu, koji je dao svoj prilog od 10 hiljada eura, za sebe i porodicu. Dolazili su i drugi Turci, obični ljudi, tu gdje je bila Ferhadija, i plakali. Drugog aprila 2014. ja sam sa Tikom potpisao ugovor za dovršetak Ferhadije.

Onda je uskočila turska Uprava za vjerska pitanja i šejh Mehmet Gormez, pa Vlada Katara – otac sadašnjeg vladara Katara je uplatio veliki novac, ali je tražio da se od toga napravi mihrab, pa je godinu dana iz Sarajeva dolazila grupa radnika – katolici, pravoslavni i muslimani – koja je sastavljala mihrab, od starih dijelova, nađenih u zemlji, ispod smeća, i novih.

A prva sredstva su bila od Rijaseta – bile su sergije (dobrovoljni prilozi), po džamijama se skupljalo. Kasnije se uključila i Vlada Republike Srpske. Kada je princ Charles dolazio čitava je ‘politika’ išla s njim. On je preda mnom pitao Dodika, koji je tada bio premijer: ‘Jesi li ti ispunio obećanje, finansiraš li Ferhadiju?’”

Putovanje u drugo vrijeme

Čamdžić je 2012. odbio primiti “Orden časti sa zlatnim zracima” kojim ga je odlikovao Milorad Dodik, a u znak protesta zbog diskriminatorskog odnosa vlasti RS-a prema Bošnjacima.  Ali, kaže, nikad nije gubio vjeru.

“Vjerovao sam da će Ferhadija, ali i ostale porušene džamije, ponovo biti izgrađena, bez obzira na sve nedaće koje su nas pratile. A ta vjera se najviše učvrstila, baš onog dana kada je bilo najgore – kada je ubijen Murat Badić. Jednostavno zato, što su nam tada ljudi pružili toliko ruku podrške, naročito tadašnji američki ambasador Thomas Miller i reis Cerić. Kada sam vidio kako je snažna njihova podrška, kao i podrška običnih ljudi, ja sam sve ružno što se desilo, bacio iza sebe i rekao: idemo dalje.”

Kaže da je od banjalučkog biskupa Franje Komarice uvijek imao podršku, ali ne i od pravoslavnih svećenika.

“Od njih nisam nikad dobio ni najmanju podršku, nikad niko nije došao ni da vidi šta mi to radimo, da obiđe gradilište. Ja sam tri puta išao kod vladike – za Vaskrs, za Božić i na još jedan sastanak, a onda više nisam, jer nije ni on. A vlasti su dolazile. Mi bi ih zvali i oni su dolazili, kako ko i kako kad. Samo je Komarica bio redovan, i on kod mene, i ja kod njega.

U svom tom „belaju“, muftija Čamdžić, kaže, preovladali su ljubav i želja da se izgradi Ferhadija i to upravo onakva kakva je i bila.

„Gradnja Ferhadije bila je nešto posebno, kao da čovjek živi u drugom vremenu, jer smo je gradili po istoj metodi kako su je nekad gradili učenici Mimara Sinana. Naša je sreća bila da smo imali profesora, arhitektu Muhameda Hamidovića, koji je rukovodio projektom, a kojeg su ovdje prozvali Mimarom Sinanom savremenog doba, jer je bio toliko precizan, toliko posvećen gradnji, da je na kraju teško naći bilo kakvu razliku između ove i prijašnje Ferhadije“, priča Čamdžić.

Veli, kako u privatnim arhivima ima fotografije na kojima se vidi kako graditelji miješaju jaja, mlijeko i ovčiju vunu, od čega su pravili malter.

„Sve se pravilo kao u 16. vijeku. Čak se ni voda s česme nije upotrebljavala, nego iz bunara. Dok smo gradili, došla je jedna mlada Turkinja, koja je za doktorat uzela izgradnju Ferhadije, i pitala zašto će nam onoliki spremnici za vodu, kad je imamo na česmi, a prof. Hamidović i direktor gradilišta Sead Pašić Lala su joj odgovorili da je to za maltera, jer je voda sa česme puna hlora, što malteru škodi. Onda se ta djevojka uhvatila za glavu i rekla: ‘I ja sam uzela da branim doktorat, a to ne znam’.“

Uzvišeni trenutak

Otkriva kako je i način gradnje bio upitan, jer su Islamska zajednica, OHR i donatori, insistirali na tome da se ona gradi od njenih ostataka i materijala koji su istovjetni kao kod originala, a da su vlasti RS-a zahtijevale da se gradi samo betonom i željezom.

„Zato se sve bilo malo oteglo, ljudi su bili nestrpljivi, a nisu znali s čim se mi borimo. Čak je u jednoj novini pisalo i to da me je Dodik potplatio sa 100.000 KM da se ne pravi džamija. To sam pokazao Dodiku, a on je odgovorio: ‘Ih, šta sve o meni pišu’.“

Ono na što je posebno ponosan, kaže, je to što su u izgradnji učestvovali i muslimani, i pravoslavci, i katolici.

„Možda je bilo i drugih nacija i vjera, vjerovatno“, ubacuje i prisjeća se kako su građani radnicima donosili kafe, kolače, pite…

Kada 7. maja bude upriličeno svečano otvaranje Ferhadije, muftija Čamdžić želi da to bude uzvišen trenutak, bar onoliko koliko su za njega bili uzvišeni 19. oktobar 2012. kada je postavljen alem (vrh munare, obično napravljen od bakra) i 8. juli 2013. godine, kada je na novoizgrađenoj džamiji prvi put upaljen jedan red kandilja (svjetla na džamiji), a on se popeo na munaru i – proučio ezan.

„Bio je to za mene najuzvišeniji i najčarobniji trenutak u životu. Tada sam zaplakao od sreće. Pa neka tako bude i sada.“

Izvor: Al Jazeera

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s