Cazinska buna: Jedina organizovana pobuna naroda protiv vlasti u Titovoj Jugoslaviji

Dana 6. maja 1950. godine na Cazinskoj krajini, u 20-ak sela i zaseoka cazinskog i kladuškog sreza te susjednih sela preko rijeke Korane u Kordunu, desila se jedina, u historiji zabilježena, organizovana oružana pobuna naroda protiv tadašnje vlasti u bivšoj Jugoslaviji.

Ustanici su napali nekoliko zemljoradničkih zadruga i razoružali jednu stanicu milicije, dok drugih većih štetnih posljedica po državu nije bilo. No, vlast je, predvođena organima KPJ i Uprave državne bezbjednosti (tzv. UDBE) okarakterisala pobunu naroda kao kontrarevolucionarni čin velikih razmjera potican i iz inostranstva, djelovanje domaćih zelenokadrovaca, ustaša i četnika. Ipak, takve optužbe su bile poprilično neosnovane i nikad dokazane, tim prije jer su bili čelni ljudi Bune prvoborci i istaknuti partizani: Milan Božić i Ale Čović, koji su bili uz to i najugledniji ljudi među seljacima i osobe kojima su oni vjerovali.

U “ustanku” je učestvovalo oko 1.000 osoba. Od toga vrlo mali broj pravoslavnih, a ostalo velika većina bili su muslimani.

Pobuna je od strane nadmoćnih snaga JNA ubrzo ugušena, a “narodna vlast” se žestoko obračunala sa ustanicima. Bar 15-ak ljudi ubijeno je bez suđenja na kućnom pragu ili u obližnjim šumarcima, te se nekima ni do danas ne zna grob. Oko 20 ustanika je osuđeno na smrt. Kasnije je nešto njih pomilovano, a šest ih je strijeljano. Na desetine ih je osuđeno na duge kazne zatvora, još više na kazne “društveno korisnog rada”, vremenskog perioda od nekoliko mjeseci pa do 2 ili više godina.

Kolektivna kazna iseljenja

Ono što je posebno interesantno je činjenica da je oko 115 porodica, sa oko 777 članova, osuđeno na “kolektivnu kaznu” – iseljenja, što je nezapamćen slučaj takve sankcije za cijeli period komunističke vladavine u cijeloj Jugoslaviji.

Naime, iako za to nije postojao nikakav zakonski i pravni osnov, niti je u postojećem zakonodavstvu Federativne Republike Jugoslavije uopće nekim propisom bila predviđena krivična kazna “kolektivnog preseljenja” cijelih porodica, nakon suđenja ovih 115 porodica, većinom muslimana s ukupno 777 članova (uključujući i žene, djecu i starce) kolektivno je iseljeno s područja cazinske i kladuške općine (gdje je živjelo preko 90% muslimanskog stanovništva) na područje općine znakovitog imena – Srbac (gdje je živjelo preko 90% pravoslavnog srpskog stanovništva).

Ova mjera kolektivnog iseljenja, gdje su i maloljetna djeca bila kažnjena za “grijehe” svojih očeva je inače bila jedino usporediva sa sličnim “kaznenim akcijama” Staljina u SSSR-u uperenim protiv cijelih naroda, kao što su Čečeni, krimskih Tatari i dr., koji su kolektivno iseljavani iz svojih domova i preseljavani na druge lokacije, a neki su tom prilikom i potpuno nestali.

Cazinska buna je snažno obilježila živote brojnih ovdašnjih porodica, odredila neizvjestan i težak ekonomski razvoj ovoga kraja i prouzročila čitav niz problema s kojima su se brojne porodice i njihovi potomci morali nositi kroz život.

Buna je bila tabu tema sve do 1991. godine, kada je svjetlo dana ugledala knjiga “Cazinska buna 1950.”, autorice Vere Kržišnik Bukić, u kojoj je detaljno obrađen ovaj događaj. Ova knjiga, promovirana tek 16 godina nakon svog izlaska, doživjela je i svoj drugo izdanje „Cazinska buna- Od istine ka pravdi“ i po ocjeni svih stručnjaka , Vera Kržišnik-Bukić sačinila je jezgrovito naučno djelo u kojem su sabrane sve činjenice vezane za ovaj događaj.

“Radilo se o socijalnom buntu do egzistencijalnih krajnosti eksploatisanih seljaka koji su ustali protiv omrznute i nepravedne totalitarističke agrarne politike Komunističke partije Jugoslavije i njezinog još dodatno krutog provođenja na samom terenu. To je bilo vrijeme nesnošljivih tereta koje je ionako siromašnim seljacima nametala država u vidu nesrazmjerno velikih davanja poljoprivrednih i stočarskih proizvoda kroz obavezni otkup istovremeno tjerajući ih na rad za planirane potrebe u rudnicima, izgradnju puteva i drugog kroz tzv. mobilizaciju radne snage kada i koliko je to državi trebalo. Zatim, posebno od 1949. godine dalje, primoravajući seljake da se uključuju u seljačke radne zadruge, koje su za njih predstavljale otimanje vlastite svojine, a uz sve to 1950. je bila i godina velike suše pa je i danas u narodu poznata kao „gladna godina”, kazala je za kratkom razgovoru za Klix.ba Kržišnik-Bukić.

Danas se i u Krajini o buni otvorenije priča, no ona i dalje krije brojne neistražene stvari i specifičnosti, s obzirom na posljedice i patnje koje je prouzrokovao ovaj događaj, a koje sežu i do današnjih generacija Krajišnika.

Općinsko vijeće Cazin 2011. godine donijelo je Rezoluciju o osudi masovnog kršenja ljudskih prava civilnog stanovništva u Cazinskoj krajini 1950. godine i zločina počinjenih od strane totalitarnog režima bivše Jugoslavije. Rezoluciju je 2013. godine potvrdila i Skupština USK, a ista je proslijeđena i na više državne instance.

 

Piše: M. Ć./Klix.ba

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s