Odnosi Dubrovačke Republike s Bosnom

U odnosu Dubrovačka Republika-Bosanski ejalet, obje su strane pružale sve što su mogle. Ali, nije sve bilo tek “usluga za uslugu”. Dubrovačke i bosanske vlasti dijelile su svečane i najradosnije trenutke

 

Usluga za uslugu

Dosad smo više puta spomenuli dostojanstvenike Porte podrijetlom iz Bosne, koji su zdušno pomagali Dubrovačkoj Republici i nastupali kao njeni zaštitnici. Jednako važna za Republiku bila je i naklonost same Bosne, prvog dubrovačkog susjeda. Ključne osobe s kojima su dubrovačke vlasti održavale stalne kontakte bili su namjesnici Bosanskog ejaleta i sandžakbezi Hercegovačkog sandžaka.

Dubrovački poklisari i dragomani posjećivali su spomenute dostojanstvenike više puta godišnje jer je stalno bilo problema, koje je trebalo zajednički riješiti. Riječ je uglavnom bila o trgovini, zaštiti dubrovačke luke, dubrovačkog monopola na prodaju soli osmanskim podanicima, zaštiti svih ostalih dubrovačkih trgovačkih prava.

Osim Porte, težak izazov za dubrovačke diplomate bila je i Bosna, gdje su svoje ciljeve pokušavali ostvariti i dubrovački rivali Mlečani. Kao gospodari Dalmacije, i oni su bili bosanski susjedi. I oni su htjeli otvarati luke, baš blizu Dubrovnika, preko kojih će osmanski trgovci izvoziti robu. I oni su htjeli prodavati sol osmanskim podanicima. Stalno su salijetali bosanske beglerbege, koji su bili u čudu: kome udovoljiti? Dubrovčanima ili Mlečanima?

Sve u svemu, bosanski namjesnici češće su bili na strani Dubrovčana, a za dokaz dovoljno je navesti takozvaniTravnički sporazum, kojim je 1754. godine riješen teški mletačko-dubrovački sukob.

Godine 1751. u dubrovačku luku uplovio je brod tripolitanskih gusara s plijenom – mletačkim brodom. Mlečani su tu činjenicu iskoristili za sve moguće vrste napada na Dubrovnik, koji su trajali čitave tri godine. Čak su i sam grad bombardirali (tada se iskazao dubrovački emin Mehmed-aga). Dubrovčani su zatražili pomoć od Osmanlija. Godine 1754. dubrovačko-mletački sukob riješen je u Travniku, posredovanjem bosanskog namjesnika Mehmed-paše Kukavice. Mehmed-paša natjerao je Mlečane da se povuku iz dubrovačkih voda i da prestanu zlostavljati Dubrovčane. Uvidjevši Mehmed-pašinu i Portinu naklonost, Dubrovčani su zatražili da Mlečani prestanu naplaćivati pomorsku taksu dubrovačkim brodovima u Jadranskom moru. Mlečani nisu imali izbora, morali su pristati. Odmah nakon zaključenja Sporazuma, Dubrovčani su paši diskretno predali 1000 cekina.

Naklonost koju su bosanski namjesnici iskazivali Republici katkad je štetila interesima Porte. Početkom 18. stoljeća Dubrovčani su uspjeli uvjeriti sultana da su osiromašili. Sultan im se smilovao i rekao: “Dobro, plaćat ćete ga jednom u tri godine, a kad se stanje u vašoj zemlji poboljša, 12.500 zlatnika opet ćete davati svake godine.”

Na ovu sultanovu odluku presudno je utjecao bosanski namjesnik Sejfullah-paša. Naime, čuvši dubrovačke jadikovke, ministri Porte odlučili su provjeriti što se u Dubrovniku točno događa. Naravno, provjeru su povjerili dostojanstveniku u blizini Republike, bosanskom namjesniku. Dubrovački diplomati sjatili su se u Bosnu. Istina, dugo su se trudili, uvjeravali, darivali, mitili, i na koncu su uspjeli. Sejfullah-paša poslao je Porti izvještaj o katastrofalnom stanju u dubrovačkoj državnoj blagajni. Dubrovčani su mu zauzvrat predali 1200 cekina.

Ministri Porte kasnije su u nekoliko navrata htjeli vidjeti je li se situacija u Dubrovniku popravila. I svaki put su napravili istu grešku jer su ulogu procjenitelja povjerili bosanskim namjesnicima. Oni su svaki put izvijestili: “Dubrovčani još uvijek nisu u stanju plaćati jednogodišnji harač”. Pomažući Republici da skrije bogatstvo, oštetitili su sultanovu riznicu za čitavih 500.000 cekina.

Dubrovački poklisari na Porti redovito su dobivali dozvole za kupovinu točno određene količine osmanskih žitarica. Kad se ta dozvola odnosila na žitarice na području Bosne, bosanski namjesnici bi je svojim naređenjem potvrdili, ali određenu količinu uopće ne bi spomenuli. Napisali bi da Dubrovčani imaju pravo kupiti “koliko im je potrebno”, “kako su uvijek kupovali”, čak i “koliko god žele”. Osim toga, svaki bosanski namjesnik dopuštao je Dubrovčanima da na području njegova ejaleta slobodno kupuju stoku.

Bosanski namjesnici pomagali su i oboljelim dubrovačkim plemićima i dubrovačkim podanicima, kojima su liječnici preporučili “promjenu zraka” ili liječenje bosanskim ljekovitim vodama: “naš plemić Luko Sorgo, vaš sluga, pati od želučanog katara te se sprema otići na liječenje u Kiseljak u fojničkoj nahiji. Zbog toga od uzvišene milosti Njegova Veličanstva, molimo čvrstu preporuku kadijama i časnicima kadiluka, kojima će proći na putu od Dubrovnika do Kiseljaka u fojničkoj nahiji, da on, njegova pratnja, imovina i stvari ni od koga ne bi bili ugroženi.” Odgovor bosanskog namjesnika odmah bi uslijedio: “puni želje da vaš plemić ozdravi, napisali smo jednu strogu bujuruldiju svim zapovijednicima na putu od granice do kisele vode, da vaš plemić bude dobro čuvan na strašnim i opasnim mjestima.”

S druge strane, dubrovačke vlasti bosanskim su dostojanstvenicima nabavljale prehrambene proizvode, svakodnevne potrepštine i pružale im razne usluge. Dubrovački poklisari i dragomani stalno su im donosili bombone, čokoladu, marcipan, masline, ulje, ocat, šećer, začine, limune, šipke, suhe smokve, breske, dunje, grožđe, ušećereno voće i latice ruža i ljubica. Diskretno su darivali i liker od ružinih latica, rakiju, kuhano vino, vino malvasiju.

Koliko su dostojanstvenici Bosne držali do prehrambenih proizvoda iz Dubrovnika, najjasnije nam govori činjenica da su ih za nagradu tražili i Mehmed-paša Kukavica, Sejfullah-paša i ostali, koji su Republici učinili goleme usluge. Recimo, Mehmed-paša je tražio i dobio pola tovara badema, 400 komada limuna, 2 posude ušećerenih ružinih latica, 2 posude ušećerenih latica ljubica, te višnje i artičoke.

Nadalje, Dubrovčani su na dvorove bosanskih dostojanstvenika donosili papige, pse, sokolove. Nabavljali su svijeće, satove, dalekozore, zemljopisne karte, papir za pisanje, pomagali i u prevođenju knjiga: “treba nam netko tko zna čitati talijanske knjige. Molimo vas da nam takvoga uputite, a vi, čim vam bude nešto trebalo, odmah nas obavijestite.”

Naravno, Dubrovčani su bosanskim namjesnicima uvijek donosili i svježe vijesti sa Zapada. U prijateljsko pismo uvili bi novosti ispisane na posebnim listovima papira. Bosanskim dostojanstvenicima trebali su i sapun, mirisna ulja i masti, ljekoviti sirupi za bolesti želuca i pluća, purgativi, sredstva za mršavljenje, mandragora, čak i zmije otrovnice za pripravljanje zmijskog protuotrova. Mnoge oboljele u Bosni liječili su dubrovački liječnici: “Hasta nam je starac Abaz-aga. Ima u njemu vitar i otiče doli vas od pasa amo ne ima meštra koji bi se domislio koja je bolest i da bi ga prionio ličiti. Zato pišemo i molimo vašu milost da nam pošljete hećima Nikolu Boljahnića da vidi koja je bolest. Ba, za to vas svi lipo molimo a rećemo našijem ljudima da ga i doprate i otprate. Molimo vas da mu u put rečete i pišete da bi doša, a opet što vaša milost nami naredi biće učinjeno. I da ste lipo zdravo. Činismo pisati prid Bajram na tri dni na 1684.”

U samom Dubrovniku, s preporukom hercegovačkih sandžakbega i bosanskih beglerbega, liječili su se njihovi dvorjani, suradnici, prijatelji, članovi obitelji.

Iako je Evlija Čelebi tvrdio da dubrovački liječnici, koliko god bili stručni, ne znaju liječiti sifilis, 1509. godine u Dubrovnik je stigao sin jednog hercegovačkog sandžakbega nadajući se lijeku upravo protiv te bolesti.

Dubrovčani su prijateljima bosanskih dostojanstvenika organizirali prekomorska putovanja. Jednom je u Dubrovnik stigao harem prijatelja bosanskog beglerbega, a Dubrovčani su ženama pružili primjereni smještaj do polaska broda za Istanbul.

Na izgradnji i popravcima bosanskih kula, mostova, zdenaca, javnih zgrada, stalno su radili dubrovački zidari, mineri, kamenoresci. U samom Sarajevu dubrovački majstori radili su na izgradnji zadužbinskih građevina Gazi Husrev-bega i Firuz-bega (16. stoljeće) i raznih utvrda (1728/30). Radili su i na izgradnji mostarske ćuprije, i to po nalogu sultana Sulejmana Veličanstvenog osobno.

 

Dobri susjedi i prijatelji

Očito, u odnosu Dubrovačka Republika-Bosanski ejalet, obje su strane pružale sve što su mogle. Ali, nije sve bilo tek “usluga za uslugu”. Dubrovačke i bosanske vlasti dijelile su svečane i najradosnije trenutke:

“Moji iskreni prijatelji, odlučio sam u četvrtak sunetiti moga sina Osman-bega. Na tu proslavu pozivam sve meni drage ljude, a posebno vas, moje stare prijatelje i susjede. Kad vam, ako Bog da ovo pismo stigne, nadam se da ćete se mene radi odazvati pozivu…”, pisao je 1735. godine hercegovački sandžakbeg Ebu Bekir-paša Čengić.

“Ponosima kršćanskih zapovjednika, našim susjedima dubrovačkom knezu i ostalim begovima, ovoga puta želimo učiniti proslavu, dana 24 plemenitog mjeseca Redžeba, u sretnom trenutku, odlučili smo se oženiti. Kad vam stigne, moji stari prijatelji i susjedi, potvrdite da ćete se odazvati pozivu…”, pisao je neimenovani bosanski beglerbeg.

“U skladu s prijateljstvom i dobrosusjedskim odnosima, nakon upita za zdravlje, prijateljski dajemo na znanje da smo sada iz ruku vašeg čovjeka primili vaše prijateljsko pismo, a s njim i vaš uobičajeni dar, bario ljutih naranača, bario smokava, 12 komada hladetine i dva barila malvasije. Bude li vam od nas što trebalo, pišite na bosanski divan. Poštujući dobrosusjedske odnose, iskrenost i prijateljstvo, posvetit ćemo pažnju i trud i pružiti pomoć.”

Ovo pismo napisao je bosanski beglerbeg Mustafa-paša Kuršumdži početkom 17. stoljeća. Zahvalio je na uobičajenom dubrovačkom daru za Božić. Nabrojani darovi trebali su simbolizirati dubrovački Božić, koji su Dubrovčani na ovaj način željeli proslaviti zajedno sa svojim susjedima. Bosanski beglerbezi primali su dubrovački dar i za Bajram, pa je tako Halil-paša 1702. dobio tkanine i pet pari naočala u lijepim kutijicama.

Diplomacijom do naklonosti

U dugoj povijesti odnosa Dubrovnika i Bosne našla su se tek trojica osmanskih dostojanstvenika, koji su se pokazali kao zakleti i vrlo opasni dubrovački neprijatelji. Riječ je o hercegovačkom sandžakbegu Šahin-paši (1641) i bosanskim beglerbezima Abaza Mehmed-paši (1631), Sejdi Ahmed-paši (1657). Naime, kad god su bosanski dostojanstvenici išli u Herceg-Novi, birali su lakši put preko istočne dubrovačke knežije Konavle. Trojica spomenutih, pak, iskoristili su tu priliku da, haranjem po konavoskim selima, do kraja iskažu svoje neprijateljstvo.

Uz pomoć dobrih veza na Porti, Dubrovčani su se sa svima njima obračunali tako što su uspjeli isposlovati njihovo uklanjanje iz Bosne. I ne samo to, isposlovali su da na njihovo mjesto stupe dostojanstvenici skloni Dubrovačkoj Republici. Abaza Mehmedpašu uklonili su poklisari harača, uz svesrdnu pomoć velikog vezira i deft erdara, obojice rodom iz Bosne, koji su ih tješili: “Što god je Abaz učinio, nać će… Ne bojte se, promijenit ga ćemo.” I zaista, smijenjen je strelovitom brzinom, a na njegovo mjesto stupio je Muratpaša, rodom iz Čajniča u Bosni. Što se tiče Šahin-paše, za njegovu smjenu pobrinuo se liječnik velikog vezira, Dubrovčanin Frano Crasso. Novim hercegovačkim namjesnikom proglašen je dostojanstvenik kojega je Crasso odlično poznavao. Odakle Dubrovčanima hrabrost da se na takav način upleću u državne poslove moćnog Carstva? Jednostavno nisu imali izbora. Malo je što bilo tako važno kao naklonost zaleđa, bez čega bi Republika teško opstala.

Ali-paša Hekim-oğlu

Sušta suprotnost spomenutoj trojici bili su mnogi bosanski dostojanstvenici, a najveći dubrovački prijatelj bio je Ali-paša Hekim-oğlu (1689-1758). Republici je iskazivao naklonost i kad je bio veliki vezir, a Dubrovčani su pomno pratili njegove uspjehe i padove u karijeri. Baš u vrijeme njegove vladavine u Bosni, Dubrovčanima se omakla najlošija politička procjena ikad. U srpnju 1737. započeo je austrijsko-osmanski rat. Čitavu godinu dana prije toga Dubrovčani su, pomoću svojih obavještajaca iz Beča, Pečuha, Rijeke, Venecije, Rima, Ancone, Napulja, Barlette, Bosne, Albanije, Novog Pazara, Beograda, Istanbula, pokušavali dokučiti što će se zbiti kad započne. Pred sam njegov početak iz Beča su stizala uvjeravanja da će Bosna sasvim sigurno pripasti Austriji. Dubrovčani su povjerovali, jer se u Bosni nisu dale uočiti vojne pripreme.

Međutim, već mjesec dana nakon početka rata situacija se potpuno preokrenula. Alipaša Hekim-oglu, prekaljeni borac i strateg, uspio je na brzinu organizirati vrlo dobru obranu. Svi bosanski odličnici listom su stali na njegovu stranu. Ujedinio ih je postupak Austrijanaca, s njihove točke gledišta vrlo nečastan. Naime, pred sam početak rata, Alipaša je otvoreno upitao austrijske zapovjednike što će im tolika vojska nagomilana na bosanskim granicama. Odvratili su mu da ga nipošto ne namjeravaju napasti, već samo štite granice u nemirnim vremenima. Kada je rat započeo, ogorčeni i ljutiti bosanski Osmanlije izvanredno su se branili. Austrijska vojska potučena je do nogu u slavnoj bitci pod Banja Lukom 4. kolovoza 1737. godine. Nadalje joj je slijedio poraz za porazom.

Dubrovčani su odmah digli ruke od propalih planova i okrenuli se Ali-paši, nakon jednogodišnje šutnje. Senatori su krenuli vijećati preko koga će se Ali-paši opravdati. Izbor je pao na “krunu među dragomanima” Miha Zarinija, koji se s pašom bezbroj puta sreo i u Istanbulu i u Bosni. Kao i puno puta dotad, Zarini je krenuo u pašino sjedište s bisagama punim tkanina, svijeća, začina. Putujući preko Ljubinja, Stoca, Mostara i Konjica do Sarajeva, posvuda je sretao brojne poznanike i prijatelje i obazrivo se raspitivao. Uspio je doznati najsitnije detalje o bitkama i kretanjima osmanske i austrijske vojske. Spoznao je da su dubrovačka očekivanja pada Bosne pod Austriju bile opće poznata činjenica. Čak se pričalo da je među austrijskim vojnicima bilo i Dubrovčana. Međutim, izuzimajući vrlo ljute i ogorčene Mostarce, većina kao da je to htjela što prije potisnuti i zaboraviti. Jedan stolački beg pomirljivo je rekao: “Dubrovčani nisu ljudi skloni sukobu i nisu kadri suprotstaviti se bilo kome. Snage nemaju, novca još manje. Poteze vuku oslanjajući se tek na pamet koju im je Bog dao. Izbjegavaju stvarati neprijatelje. Pokoravaju se jačemu. Uvijek su tako radili i radit će tako dok su živi. To im ne treba uzeti za zlo. To zna Carstvo, znaju i svi ministri Porte i nitko im ne zamjera. Dubrovčani su uvijek iskazivali vjernost i odanost Porti.” Zatim je zaključio: “Ali, ustvari, ja ne znam što im je na srcu.”

Pomirljivo je reagirao i sam Ali-paša koji je također vrlo dobro znao čemu su se Dubrovčani nadali. Rečeno mu je čak da su Dubrovčani poslali poklisara u Beč na pregovore oko kupovine dijela Hercegovine. Odvratio je: “Nije važno. Oni su iste vjere pa je logično da su se povezali. Možda su svoga plemića poslali caru iz nekih drugih razloga.” Paša je vrlo ljubazno dočekao svojeg starog znanca Zarinija. Strpljivo je slušao kako mu dubrovačke vlasti šalju najiskrenije čestitke, dugo vremena mu nisu nikoga slale, nisu mu ni pisale, jer mu nisu htjele smetati, a inače, cijelo su se vrijeme nadale da će odoljeti austrijskoj vojnoj sili. Zarini ga je lagao u lice, isto kao što je svojedobno u lice lagao reisefendiji u vezi zlatnika, isto kao što je i Marojica Caboga lagao gledajući ravno u oči svojeg pobratima velikog vezira Sulejman-pašu. Svi ti mudri ljudi znali su odvojiti prijateljstvo od službene dužnosti. Političke poteze doživljavali su “sportski”, kao partiju šaha. Paša je zato prihvatio sve Zarinijeve riječi, a onda mu s prijateljskim smješkom na licu rekao: “Prenesite moje pozdrave svojim gospodarima i recite im da i dalje budu pokorni Porti. Neka ovo bude prvi i posljednji put da su razotkriveni. Neka ne mijenjaju stavove, jer kada se jedan neprijatelj pokrene protiv drugoga, potaknuti su i treći, u nadi da će se okoristiti. Neka se dobro čuvaju sotoninog nagovora. Jer, ako se ovakvo nešto opet dogodi, ja sam, a posebno sam im sklon, tvrdim da će biti uništeni i izgubljeni. Bosanske paše uvijek ste obavještavali o svjetskim novostima. Sada i ja hoću da me obavještavate o svim značajnim novostima.”

Na Ali-pašin vrlo pozitivan stav prema Republici sigurno je utjecao njegov osobni liječnik Maurizio Beolghi, koji je također bio veliki dubrovački zaštitnik. Kako i ne bi, kad se oženio Dubrovkinjom Anom i s njom imao sina.

Izvor: Vesna Miović, behar.hr

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s