Porodica Vuk: Život na više od hiljadu metara nadmorske visine

Porodica Vuk, Ćamil, Ramiza i Nerma, jedini su povratnici u selo Lončare smješteno na preko hiljadu metara nadmorske visine tik ispod obronaka istoimene planine, udaljeno četrdesetak kilometara od središta Gacka.

Polovina puta do tamo je makadam, na pojedinim mjestima u veoma lošem stanju, čak i uz prijetnju obrušavanja usljed klizišta na dijelovima.

Ni daljina od središta opštine, nadmorska visina, usamljenost, pa čak ni snijeg koji je u prosjeku oko metar zimi nisu pokolebali ovu porodicu. Čvrsto su odlučili da ostanu na ranijem mjestu prebivališta, u koje su se vratili nakon rata, 2012. godine.

Život porodice Vuk bio bi znatno lakši kada bi se popravio mostić preko Neretve, koji je oštećen nakon nedavnih obilnih poplava izazvanih jakim kišama. Njegova obnova za skoro polovinu bi skratila put od sela Lončari do Gacka, s obzirom na to da se sada mora ići zaobilaznim putem.

Možda bi nekima bilo čudno, ali porodica Vuk se ni na šta ne žali. Nedostaje im, kažu, jedino bar još neko u selu sa kim bi mogli da razmijene lijepu riječ, druže se, posjećuju.

Drugo sve imaju. Porodica Vuk drži krave, ima kokoši, ribnjak, nedavno su počeli i sa držanjem košnica, a od povrća siju sve, od krompira, paprike, luka, a bave se i uzgojem voća.

Kako imaju izobilje vode, Ćamilova spretnost učinila je da izgradi mini hidrocentralu koja im je bila dovoljna da imaju u kući električnu energiju dovoljnu za sijalice i televizor. Od prije nekoliko dana, solarne ploče omogućile su im da priključe i veš mašinu, bojler.

Stoga porodica Vuk i ne pomišlja da se ponovno vrati u Sarajevo gdje su bili u izbjeglištvu. NIje im teško ni to što kada se mora u Sarajevo kod ljekara ili drugim poslom, ustati i krenuti u tri ujutro. Sve se izdrži.

Nabavka za zimu

Izdrži porodica Vuk da otkad padnu snjegovi, dok u proljeće ne okopne, često nikada i ne odlaze dalje od svoje kuće.

Porodica Vuk sama na više od hiljadu metara nadmorske visine

Stoga se u jesen namire. Zapisuju tačno šta je obaveza da kupe za zimu: 500 kilograma brašna, 30 kilograma soli, 50 kilograma šećera, dva kartona ulja. Prve zime kada su se vratili, 2012, nabavili su bili čak 900 kilograma brašna.

Ramiza nam u šali kaže da je dobro što ni ona ni Ćamil, iako su bili pušači, više “ne duhane”, kao ni njihova kćerka Nerma, jer bi tada bilo nervoze i možda svađa u kući, kada bi cigareta nestalo, a nema gdje da se kupi.

Kolika je bila njihova želja za povratkom u Lončare svjedoči da su nekoliko mjeseci prije nego što im se napravila kuća, živjeli u maloj, improvizovanoj šupi od drveta.

“Malo je povratak tegoban bio. Ovdje smo, evo, peta godina. Da ima malo više ljudi, više povratka, valjalo bi. Moglo bi biti bolje. Ali, ovdje nije bilo ni puteva. I dalje imamo puteve koji nisu dobri. Jednu ćupriju imamo dole na Neretvi koju moramo praviti. Vidite koliko je vama trebalo da obiđete, a odavde je pet minuta do glavnog puta preko Neretve. Mi smo to radili prije par godina, taj put. Privatno smo radili. Malo je bilo pomoći, gotovo nimalo. Dakle, to je radilo nekoliko domaćina ovdje i to je bilo urađeno. Ali, evo, na redu je opet ćupriju da radimo. Ona jeste bila malo napravljena, ali je voda to odnijela, pokvarila”, priča u razgovoru za Anadoliju Ćamil Vuk.

I zaista, od Gacka, preko Čemernog, odakle se mora nastaviti džipom, bilo nam je potrebno sat vremena kako bismo došli do porodice Vuk.

“Otprilike 35 kilometara smo od Gacka, a 25 kilometara kada se uradi ćuprija. Toliko mi je kraće da ne idem dalje dole. Od grada, od moje općine. Trebaju ljekari, mnogo toga. Potreba te goni do granapa, do trgovine, kada ti treba neko da dođe. Nedavno su bila tri kombija sa prijateljima, mi krenuli i ja morao ići, imam auto ovdje, džipa, pred njih. Ne mogu ljudi da dođu. Auto koje ne može redukovati, ne može doći”, kaže Ćamil.

Kaže da je njihova kuća na preko 1.000 metara nadmorske visine i pokazuje planinu koja se uzdigla iznad njihove kuće, koja je, veli visoka preko 1.500 metara.

Porodica Vuk sama na više od hiljadu metara nadmorske visine

“Prije nekoliko godina je napadalo 2,5 metara snijega, gdje nije namelo. Ali i to je jedan od ćeifa. Tako da smo i to podnijeli. I tada mi je navraćala raja. Dođu ljudi da to vide, da obiđu, da pomognu. Sami smo, ali nismo usamljeni”, veli Ćamil.

Od sela se može živjeti ko hoće da radi

Iako je područje na kojem žive atraktivno za lov, porodica Vuk nikada nije imala problema ni sa lovcima, ali ni sa komšijama Srbima u obližnjim selima, ali ni u samom Gacku.

“Ja kao ja nikakvih problema nemam. Vjerujte, kada odem u grad, kada mi treba nekakav papir, toliko me ljudi fino prime. Prije odradim, može biti, nego oni jedni drugima. Jako fino me prime. Nikakvih problema nemam po tom pitanju”, kaže Ćamil.

Ćamil ima traktor, obrađuje svoju njivu, ali “freza i drugima koji ga pozovu”.

“Obrađujem zemlju. Prodam po dvije do tri tone krompira. A, kompletno uzgajam sve, od paprike do krompira, iako smo nejaka familija. Nemam primanja nikakvih. Ali, ja imam i krava i bikova, teladi. Imam mnogo toga od čega mogu dobiti koji dinar i ko hoće raditi, ovdje može”, smatra Ćamil.

Poručuje kako je primjer da se može opstati i živjeti na selu.

“Može ko hoće raditi. Vidite, ja kada bih bio mlad kao i ovi pojedini ljudi u gradu koji kirije plaćaju, ne rade nigdje, i ako negdje malo rade u firmi nisu prijavljeni, nema ih nigdje, ne bih se dvoumio. Prihvatio bih se ovdje posla. Može da se radi sa malinama, može povrće, mnogo drugog. Jednako dobro može uspijevati i voće. Može se dinar zaraditi i od voća i povrća. Kakav je problem jednu veću brojku uzgajati, primjerice, krompira. A, ovdje, iako je visoko, mogu maline, mnogo toga. Taman kao i u gradu”, ističe Ćamil.

Porodica Vuk sama na više od hiljadu metara nadmorske visine

Pokazuje nam košnice koje je nabavio kako bi se uz sve to što radi okušao i u proizvodnji meda.

“Evo, malo nabavio i košnica. Radim kako mogu. Korak po korak. Nije bilo elektrike, bilo je daleko od vode pa sam tri kilometra dovodio to. Radio na potoku jednom i na drugom potoku kako bi napravio struju. Imam malo ribnjaka. Bilo je ulaganja, od kolibe do kuće, pratećih objekata. Prije nove kuće, živio sam u maloj kući. Ali, radio sam punom parom. Ko nema volje, ništa. Ali je volja takva bila. Ja bih na ledini, samo da sam na svom. Teretnim kamionom sam dovukao, namontirao objekat i živio. Tu boravio i odatle krenuo. Za pet godina sam sve ovo stvorio. Imam nekoliko njiva po pet dunuma, sve obrađujem. Imam krupnih goveda i teladi. Već imam elektriku da nema problema. Imam sve, od kupatila do tople vode”, kaže Ćamil.

Porodica Vuk sama na više od hiljadu metara nadmorske visine

Medvjedi često navraćaju

Supruga Ramiza Vuk kaže da se ne bi više vratila u Sarajevo nizašta. I sada, kada Ćamil ode, veli, i ostane dan-dva u Sarajevu, glava ga boli. I nju. Naučili su na klimu u Lončarima, iako je oštra.

“Vratili smo se 2012. godine. I ovdje smo stalno i ljeti i zimi. Ovdje dođu i ovi ljudi okolo, kada ko može. Ali, nema niko da je stalni, osim nas. Nama prelijepo. Malo je to što nema komšije, ali opet, hvala Bogu, imamo uvijek da nam neko dođe. U mene ne može biti nikada sedam dana da mi neko ne dođe. Mi nismo usamljeni. Narod mi dolazi. Svakom sam zahvalna. Narod zovne telefonom. A, ja bih voljela bar jedan komšija da ima ovdje. Dođe i efendija Sadet Bilalić, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Gacko i Bileća, obiđe”, priča Ramiza.

Kaže, Ćamilova majka, njena svekrva umrla je u Lončarima u oktobru 2014. godine, tu je bila i dženaza, prva nakon dugo vremena. Interesantno je da je uprkos lošim putevima na dženazi bilo više od stotinu ljudi.

Uredili su i harem koji se od šume nije vidio, postavili stubove i uskoro će biti ograđen.

“Ćamila je ovdje povukla želja za rodnim krajem. Radio je privatno kada je stao rat. Stalni posao nema. U Sarajevu smo držali krave. Ne možeš više da ih držiš. I vratili smo se ovdje. Ne bi se više vratila u Sarajevo. U mene Ćamil nije regulisao ni penziju. A, ovdje imam svega. Imamo tri krave i pet junaca. Prodamo, a ono što nam se ostavlja, ostavimo. Imamo uvijek, uglavnom. Vode svukuda. Bio je gore mlin, vodenica, kako ko kaže, žito se mljelo. Imamo i ribnjak. Sve je ovo prirodna voda. Imamo vodu i u kući. Pravili smo i struju. Koristili do neki dan, od male elektrane, radio, televizor i sijalice. Sada nam je rođak donirao deset solarnih tabli, pa radi i veš mašina, bojler, frižider. Kad imaš mesa, ima jedan stari recept: u kantu i zaklopi u ledenu vodu i može 15 dana. Ali, eto, sada ima frižider”, poručuje Ramiza.

Divlje životinje nisu rijetki gosti porodice Vuk.

“Ima medvjeda, vukova. Niti diraju nas, niti stoku. Staneš, on samo prođe svojim putem. To zavisi kako je ko strašiv i kako je ko navikao. Pošto sam ja iz ovog sela blizu, meni to nije ništa neobično. Nekome je neobično kada vidi i čuje da ima ovdje kod nas medvjed”, priča Ramiza.

I u aprilu snijeg do pola metra

Kaže, iako je maj, još uvijek imaju zaliha od prošle zime, pa još ne kupuju.

“Namirnice kupimo u jesen kada hoće snijeg, da ne idemo zimi nikuda, pošto su loši putevi. Tako 2012. kada je pao snijeg, bilo ga je 2,5 metara. Dolazio je helikopter i donosili gorivo. I da nisu ništa, hvala im. Samo neka dođu, neka se upitaju i da progovorimo. Agregat smo tada palili kad nije bilo struje”, veli Ramiza.

Porodica Vuk sama na više od hiljadu metara nadmorske visine

No, ni proljeće u Lončarima ne prođe bez snijega. Prije mjesec, 25. aprila, ga je bilo 45 centimetara, a 7. aprila prošle godine pola metra. Nekoliko dana prije dolaska ekipe Anadolu Agency, iako je druga polovina maja, napadalo ga je po obroncima pet centimetara. No, sreća istopio se.

“Kada god padne, zimi je oko 90 centimetara. Nikada od pola metra nije manji. Ja i Ćamil smo znali, kad smo trebali u Sarajevo da idemo, i moja Nerma, da uzmemo lopatu i bilo je slučajeva da smo po tri kilometra snijeg očistiti da se može proći”, sjeća se Ramiza.

Ljekaru se ide po potrebi, jer ga nigdje unaokolo kilometrima nema, kao ni prodavnice, škole… Ramiza kaže da ide redovno, jer ima kontrole radi štitnjače, ali zahvalna je Bogu, i vrijeme posluži, pa nikada nije odustala od odlazaka.

U Lončarima nikada nije dosadno, jer tročlana porodica uvijek ima posla, i u kući, oko nje, oko stoke, na njivi.

“Mi sijemo dosta krompira, povrće. Svaku jesen prodam krompira preko dvije tone. Ja kažem, zahvalna sam. Svoga rada se ne bojim. Ćamil je radnik veliki. Ćamil je ostao siroče iza oca od dvije godine, nije ga ni upamtio. Majka mu je rahmetli odgojila sama dvije kćerke i Ćamila. Naučuio je raditi oduvijek. Tako smo mi i nastavili. Imamo sve. Ne uzimamo puno ljeti. Imam svu zelen, držim kokoške, pa ima jaja, mlijeka, sira, kajmaka. Sve je domaće. Ne plaćam struju, vodu. To je to”, kaže Ramiza.

Porodica Vuk se nada kako će most na Neretvi, koji bi ih povezao na bolji način sa glavnim putem, biti završen ovog ljeta. To je, zapravo, njihova jedina želja. Sve drugo imaju.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s