Kemal Čopra: “Hadžibeg” privlači dobre ljude i budi ono najbolje u nama

Knjiga “Hadžibeg”, autora Kemala Čopre je čist bosanski proizvod. Hadžibeg je najpoznatiji cvijet bosanskih avlija, simbol iskonske ljubavi prema domu. Bosanci su se rasuli svugdje po svijetu, ali ih “Hadžibeg” pronalazi. Takvu planetarnu popularnost jedna knjiga na južnoslavenskim jezicima odavno nije imala. Napravljena je i figurica Uzeira Hadžibega, mudrog i plemenitog sarajevskog tersa, koja se ponegdje već može vidjeti kao suvenir na Baščaršiji.

Za novinsku agenciju Patria govori autor ove knjige Kemal Čopra

Nakon enormnog uspjeha tvoje knjige priča i pričica „Hadžibeg“, kako to danas doživljavaš?

– Ned’o Bog da sam malo mlađi, more bit bi se i pohasio od ovolike hvale. Rekao bi Uzeir Hadžibeg, a ja bih samo dodao da je otvoreno jedno novo poglavlje u mom životu i da mi pričinjava veliko zadovoljstvo spoznaja da ove priče, ne samo gode ljudima, nego bude ljudskost, toplinu i ono najbolje u njima. Neko mi je rekao da je najveća vrijednost ovih priča u tome što privlače dobre ljude. Na to sam posebno ponosan.

Ko je ustvari Uzeir Hadžibeg, njegova Fatima, ko taksista Mute, odakle svi ti nevjerovatni likovi, svaki karakterističan i poseban na svoj način?

– Uzeir Hadžibeg je mješavina ljudi i žena iz mog okruženja koje sam poznavao i koji su ostavili traga na mene. Dobroćudni ters kojem niko ne zamjera na oštrim kritikama našeg mentaliteta i društva u kojem živimo i u kojem smo živjeli, jer osjećaju da on to radi sa “dobrim nijetom”. Baš kao naši očevi koji su bili tersovi, a mi smo znali da nas bezrezervno vole pa smo prelazili preko toga. Možda zato svako doživljava Uzeira drugačije, kao nekog svog.

A njegova Fata je pobrala opšte simpatije starinske, bosanske žene koja je naslijedila spoznaju i mudrost tipa “vrat i glava”, gdje je muškarac glava kuće a žena vrat koji tu glavu okreće.

Posebno je interesantan lik Muteta taksiste, prototip snalažljivog čovjeka koji je mudrost pokupio sa ulice i šta god da je radio, a radio je svašta, nije to i postao već je ostao onaj isti Mute iz mahale. Na jednoj promociji, čini mi se u Roterdamu, prilazi mi žena i pita šapatom: Jel’de da je onaj Mute najbolji jaran od mog brata Ziketa sa Alifakovca? Reko, ma nije. Ma jeste, prepoznala sam ga odmah. Ovo mi je bila još jedna potvrda da sam napisao dobru knjigu.

Hadžibeg je najčitaniji na svjetskoj internet biblioteci Amazonu. U isto vrijeme knjige ti se enormno prodaju u BiH i van BiH. To znači da te čitaju Bosanci na sve stranama. Pa ipak, možeš li reći jesi li čitaniji u našoj moćnoj dijaspori ili u Bosni?

– U jednom trenutku sam pomislio da me dijaspora čita najviše, ali nakon promocije u Visokom sam shvatio da to nije tako. Jednostavno, ovo štivo budi nostalgiju u svima nama za vremenom kada je kolektiv bio ispred pojedinca i kada je čovjek bio bitan. Hadžibeg bi mogla biti priča o bosanskom identitetu, poveznica bosanskog čovjeka ma gdje se nalazio kao i poziv na pomirenje sa susjednim narodima koji su spremni da prime Hadžibegovu poruku i da se nasmiju, jer su prepoznali dobru namjeru. Ovo bi mogao biti bosanski brend, ali to više nije do mene.

Pitam te to s razlogom. Tvoj „Hadžibeg“ je jedno veliko bogatstvo bosanskog jezika. Ljudi su željni tog iskonskog bosanskog govora, tih zvučnih i prelijepih bosanskih kovanica i turcizama. Pa se pitam, ko je željniji bosanskog jezika i humora, oni tamo ili mi ovdje?

– Svi smo mi željni i humora i bosanskog jezika. Ne samo Bosanci i Hercegovci već i naši susjedi iz Hrvatske i Srbije su otvoreni za autentičnost bosanskog govora i jedinstvenog humora. Mogu ti reći da ove priče premošćavaju taj sve dublji jaz nerazumjevanja između “onih tamo” i “nas ovdje”. Vidim to po reakcijama sa svih strana.

Kakvi su komentari čitalaca na knjigu? Kad sam prve dvije rečenice pročitao, pomislio sam: Evo, opet nešto „narodno i ponašaj se prirodno“. A onda me je naprečac osvojio taj perfektni bosanski humor. I ne znam kad sam se toliko nasmijao koliko čitajući pripovijedanje tvog Uzeira Hadžibega.

– Ova je knjiga po mnogo čemu kontraverzna i puna iznenađenja. Ona ne dozvoljava da se svrsta bilo gdje. Moglo se desiti da pročitaš nasumično jednu od priča i da kažeš, šta je ovo. Npr. Kad je Fata u kafiću naručila Jupi . I to ti je priča. A s druge strane, Galib, koji je veliki poznavalac “Zena”, prepoznao je u životnoj filozofiji Eminovce iz Hadžibegovog sokaka učenje “Zena”. I kada svi očekuju da se mudrovanje nastavi Hadžibeg napravi novi zaokret i šokira čitaoca nekom banalnošću svakodnevnice. Jednistavno, ne dopušta čitaocu da se opusti i da ga svrsta i predvidi. Jedan mi je čitalac rekao za jednu od priča: Da sam ovu priču prvu pročitao, ne bi te više čitao. S druge strane ta ista priča je privukla dosta novih simpatizera.

Davno sam sam pročitao „Sarajevski nekrologij“ Alije Nametka. Sjećam se da je jedan čuveni zagrebački lingvista rekao da je razumio tek trideset do četrdeset posto Alijine knjige. Zatim je priznao činjenicu: srpski i hrvatski jezici su slični jezici, ali bosanski jezik je poseban. Jednako tako bi se moglo reći i da je tvoj „Hadžibeg“ razumljiv samo Bošnjacima i svim onim Bosancima koji su živjeli i rasli po mahalama.

– Upravo zbog takvog mišljenja sam u drugoj knjizi napisao upustvo za čitanje u kojem se preporučuje da se knjiga čita bez predrasuda, tj. otvorenog srca i uma. Ko je tako prihvati sigurno će nešto naći u njoj. Pošto su ljudi skloni etiketiziranju najlakše je bilo Hadžibegu pronaći mahanu, tj. razlog da se ne čita dalje. Kada je mogao psihilog iz Zagreba shvatiti Hadžibegovu poruku, a da nije razumio dosta riječi, zašto je ne bi moglo razumjeti haustorče iz Sarajeva? Hadžibegove su poruke univerzalne. Psiholog iz Zagreba stalno pita kada će druga knjiga.

Kad ljudi pročitaju „Hadžibega“, svi očekuju da je to pisao neki dedo. Kad tamo Kemal Čopra, mlad čovjek, plemenit u svakom pogledu i prije svega sklon „šegi“. I nakon tuge što je rat donio i odnio, javila se ova tvoja knjiga radosti. Smijeh koji ona izaziva je glasan i od srca! Jesu li ti se ljudi zahvaljivali što si ih nasmijao i učinio radosnim?

– Hadžibeg je nadvisio autora i odvojio se. Mnogi ga doživljavaju kao stvarnu ličnost, čak ga i traže po Vratniku da sa njim piju kafu. Ja sam mnogo puta morao objašnjavati da je Uzeir Hadžibeg lijepa fikcija i da ne postoji. Većina je to shvatila, ali je bilo i onih koji nisu i koji su još ljuti na mene što sam ih tako “prevario”. Ljudi jednostavno ne žele da im neko pokvari iluziju zvanu Hadžibeg. Kada se ja pojavim šok je kod nekih tako velik da ne mogu sakriti razočarenje. Na predstavama, u kojima smo moja supruga i ja radili jednostavne dijaloge iz Hadžibegovih priča čuo sam komentar neke žene iz publike: Što se ovaj dedo dobro drži! Svi koji čitaju Hadžibega su mi neizmjerno zahvalni i svakodnevno mi šalju poruke da bi mogao napisati još jednu knjigu reakcija čitalaca.

Ima u „Hadžibegu“ svega. Od našeg mentaliteta, karaktera, kritike politike na jedna briljantan način, koji sve govori a ne opterećuje. Sve je u tvom „Hadžibegu“ prožeto jednostavnošću i plemenitim porukama. Sad se pojavio i drugi dio „Hadžibega“. Čujem da i njega ljudi masovno traže.

– Hadžibeg je napisan sa “dobrim nijetom” i ljudi su to prepoznali. Druga kao i prva knjiga je mnogo puta pročitana prije nego što je odštampana, tako da se ne treba kupovati. Priče prenose svakodnevno mnogi web portali i svugdje se mogu naći, ali ljudi opet kupuju i žele da imaju te knjige. Mislio sam za kraj govoriti o našoj realnosti, o odnosu izdavača, medija i onih “čija se pika” prema Hadžibegu, ali ću prešutjeti i ostaviti im priliku da “nadođu”.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s