MALI VELIKI ČOVJEK

Bošnjaci su za hiljadu godina prešli dug i neobičan istorijski put. Od srednjovjekovnih Bošnjana, ponosnog i hrabrog naroda, koji je svoju domovinu žestoko branio od neprijatelja sa svih strana, od naroda koji je dominirao ovim dijelom  Balkana, vladajući velikim dijelovima sadašnje Srbije i Hrvatske, naroda koji je prešao put od bogumila  do muslimana,  čiji je bosanski jezik bio jedan od diplomatskih jezika na dvoru u Stambolu, došli su do uplašene, progonjene, potiskivane i svakojakoj mržnji i progonima izložene skupine, koja dugo nije znala ni ko je, ni kuda ide, ni na koju stranu da se okrene. Važan dio opsežnih, decenijskih napora da se uništi bošnjački narod bio je i brisanje njegove prošlosti, njegovog jezika, njegovog identiteta.

Piše: Jusuf Trbić, preporodbn.com

U Kraljevini Karađorđevića, a zatim i u socijalističkoj Jugoslaviji, Bošnjaci su smatrani ostacima nekadašnje okupatorske sile, pa je čitava njihova istorija bila jednostavno izbrisana, pogotovo vrijeme turske vladavine. Ali, ni doba Austro-Ugarske nije se pominjalo po dobru, pa je tako dugo prešutkivana uloga bošnjačkih ratnika u sastavu austrougarske monarhije. A o tome se itekako imalo šta čuti. Jer, Bošnjaci su bili najhrabriji i najbolji borci te vojne sile, o njima su se se pisale knjige, njima su podizani spomenici. Ali, pošto je Srbija bila na drugoj strani fronta u Velikom ratu, pa je smatrana čak i pokretačem tog rata, o bošnjačkom herojstvu nije se smjelo govoriti.

Tek u novije doba naši istoričari su iznijeli na svjetlo dana istinu o učešću Bošnjaka u vojsci Austro-Ugarske, pa smo saznali i za neobičnu sudbinu Eleza Derviševića, najmlađeg vojnika u tom ratu, heroja kakav se rijketko sreće, Bijeljinca o kome njegovi zemljaci skoro ništa ne znaju.

Elez Dervišević je rođen u porodici uglednog trgovca Sulejmanage Derviševića. Majka mu se zvala Munevera, a imao je dva brata, Mehmedaliju i Osmana. Sulejmanaga je zadržao Osmana u trgovini, da nastavi posao, a ostalu dvojicu, Mehmedaliju i Eleza, poslao je u Gimnaziju u Tuzli. Osmana ( Osmanagu Derviševića) pamte i danas stariji Bijeljinci. I on je bio trgovac i imao brojnu porodicu koja je danas, na žalost, rasuta po svijetu.

Na samom početku Prvog svjetskog rata Ademaga Mešić, jedan od najbogatijih ljudi u Bosni, organizovao je dobrovoljačku jedinicu od 450 vojnika za borbu protiv upada srbijanskih snaga preko Drine. U jedinicu se prijavio i Elezov brat Mehmedalija, i ubrzo postao komandant. Nakon što su Srbi zauzeli desnu obalu Drine, i mali Elez je napustio školu i pošao za bratom. Imao je samo 11 godina.  Nije prošlo mnogo, a dogodilo se nešto što je odredilo njegovu sudbinu. Nakon obavijesti da Srbi pripremaju napad, borci te jedinice su krenuli čamcima preko rijeke da obezbijede improvizovani most. Odjednom su zapucali s druge strane. Poginuli su Mehmedalija i dva njegova rođaka. Mali Elez, koji tek što je napunio 12 godina, sve je to gledao s obale. Od tada vojsku više nije napuštao.

U maju 1915. godine Italija je objavila rat Austro-Ugarskoj. Mali Elez se tad nalazio u Brezovom Polju i pomagao je češkom Prvom bataljonu pješadijskog puka broj 91, kao izviđač i vodič, jer je dobro poznavao taj kraj. Oficir Alojz Martinek angažovao ga je da im bude vodič prilikom prelaska Save i odlaska u Sloveniju, a kad je jedinica dobila naredbu da ide na Soški front, i Elez je pošao s njima. Martinek je naredio da dječak bude kurir i da se ne pojavljuje na prvoj liniji, ali je Elez bio radoznao da vidi kako izgleda borba, pa ga je zapovjednik mitraljezaca, Bošnjak, krišom poveo na front.

Elez je zadivljeno gledao kako su borci Treće bošnjačke regimente napali i pregazili italijanske položaje, pa im se pridružio i niko ga više nije mogao zaustaviti. Izveo je brojne akcije, a ubrzo je, sa još jednim oficirom, zarobio tri italijanska vojnika, zbog čega je unaprijeđen u čin korporala (desetara, kaplara). Sa 14 godina bio je najmlađi nosilac tog čina u austrougarskoj vojsci. Učestvovao je u brojnim velikim  bitkama, a u to vrijeme Bošnjaci su važili za nepobjedive borce na najtežim ratištima na Soči i Plavi, u masivima gorja Monte Molleto, Rombonu i čitavoj liniji tog ratišta. I sama pojava bošnjačkih ratnika  ulivala je strah neprijateljima, pa se u tadašnjim ratnim izvještajima pominje i to da su austrougarski vojnici, kad nije bilo Bošnjaka, naticali fesove na puške ili motke i podizali ih iznad glava, i to je često bilo dovoljno da se protivnička strana da u bijeg.

Na Soči je Elez upoznao jednog od najčuvenijih boraca, koji je bio poznat na svim ratištima, i bio je strah i trepet za neprijatelja. To je bio Bijeljinac Osmanaga Hadži-Grabčanović, strašni borac, koji je u pješačke bitke uvijek išao naoružan buzdovanom i bosanskim nožem (handžarom). Bio je džinovskog rasta i ogromne snage, i u borbama prsa u prsa nije mu bilo ravnog. Pored niza drugih odlikovanja, Osmanaga Hadži-Grabčanović je bio odlikovan i Zlatnom medaljom za hrabrost. On je postao učitelj i zaštitnik malom Elezu.

Kako je zapisao naš poznati istoričar Enver Imamović, priča o hrabrom malom vojniku Elezu Derviševiću širila se cijelim carstvom, pa je i feldmaršal carske vojske, nadvojvoda Eugen, komandant jugozapadnog fronta, zatražio da mu dovedu to čudo od djeteta, da ga upozna. Uskoro je Elez teško ranjen u borbama na Mrzlom vrhu na Alpama, pa je upućen na liječenje u Beč. Kako je zabilježeno u ratnom dnevniku, ispraćaj je bio veličanstven. Tvrdi bosanski ratnici, navikli na tegobe i smrt, nisu mogli sakriti suze, a komandant Martinek je malom Elezu poklonio svoj džepni sat, uz riječi : “ Mom hrabrom sinu za uspomenu.”

Kad je Elez stigao u vojnu bolnicu u Beču, u 9. becirku, izazvao je veliko zanimanje javnosti. Prva ga je posjetila gospođa Martinek, a zatim i nadvojvotkinja Izabela, u pratnji  dvije kćerke, kojoj je, na njenu molbu, povjerena briga za školovanje najmlađeg carskog vojnika. Ona mu je obezbijedila vjersku pouku kod imama kasarne u Badenu kod Beča, gdje je bila smještena jedna bosanska jedinica, a poslala je i telegram Elezovoj majci u Bijeljinu, da je obavijesti da joj je sin živ, da se ne brine. U Badenu ga je posjetio i Martinek, i donio mu Srebrnu medalju za hrabrost, a zatim i nadvojvoda Fridrih (Friedrich), koji mu je za uspjeh u školovanju uručio medalju “Silbene Kreuz von Teschen”. Tu se dječak sreo i sa kraljem Ferdinandom od Bugarske i brojnim drugim uglednicima.

Nakon liječenja Elez je želio da se vrati na front, ali nadvojvotkinja to nije dozvolila, pa je smješten u dvorac Wielburg. Brigu o njemu preuzela je porodica Ernsthaler, koja ga je upisala u kadetsku školu u Bratislavi. Enver Imamović je zapisao : “ Pojava malog Eleza je posvuda izazivala veliku pozornost znatiželjnika i javnosti. Svima je bilo neobično vidjeti dijete obučeno u propisnu uniformu carske vojske, minijaturno krojenu samo za njega, i još k tome vidjeti na prsima brojno ordenje, od kojih su ona za hrabrost i vojne podvige govorila sve o ovom bošnjačkom djetetu – vojniku i sudioniku najkrvavijih bitaka Prvog svjetskog rata”.

Izabela mu je omogućila i da, nakon liječenja, posjeti porodicu u Bijeljini. Išao je u pratnji oficira Hajdića, takođe Bijeljinca, a u Brčkom, gdje se iskrcao, dočekala ga je svita predvođena gradonačelnikom Kučukalićem i doktorom Abdulah-begom Bukvićem, koji je medicinu diplomirao u Beču. Do Bijeljine ga je dovezla luksuzna kočija, a na ulicama ga je pozdravljao narod. Nakon 15 dana vratio se u Beč, da nastavi školovanje.

Elez Dervišević je za ratne zasluge dobio Srebrnu medalju za hrabrost 2. klase, Bronzanu medalju za hrabrost, Medalju za vojne zasluge i Križ Karlovih jedinica i bio je jedan od najviše odlikovanih boraca. Inače, kao priznanje svim bosanskim borcima, podignut je veličanstven spomenik na vojničkom groblju u Flitschu (Bovecu) u Austriji, a brojnim ulicama, trgovima i mjestima data su bosanska imena, dok se i danas održavaju brojne komemoracije u znak sjećanja na herojstvo bosanskih vojnika.

Elezov uzor i zaštitnik Osmanaga Hadži-Grabčanović, koji se borio zajedno s bratićem Jusufom, takođe nosiocem Zlatne medalje za hrabrost, preživio je brojne krvave bitke, a poginuo je na straži, od zalutalog metka. A mali Elez je u kadetskoj školi naprosto briljirao i bio najbolji kadet u cijeloj monarhiji. Ali, austrougarsko carstvo je srušeno, sve se promijenilo, i Elez je počeo voditi težak život običnog čovjeka. Ademaga Mešić je uspio da ga zaposli kao službenika u Muslimanskoj trgovačkoj banci u Bijeljini. Godine 1925. otišao je u Baden i posjetio svog “polubrata”, kako ga je zvao, Karla Ernsthalera, čiji su ga roditelji školovali kao svoje dijete. Zatim je otišao u Mađarsku, u posjetu nadvojvotkinji Izabeli. Ona mu se jako obradovala i poklonila mu 5.000 forinti, što je za ono vrijeme bio veliki novac. Zahvaljujući tome, s bratom Osmanom osnovao je u Bijeljini firmu za izvoz poljoprivrednih proizvoda  (Landesprodukte Export) i posao im je dobro išao, sve do kraja Drugog svjetskog rata. Tada je napustio zemlju i otišao u Siriju, gdje je napravio uspješnu vojnu karijeru i obavljao brojne visoke dužnosti u vojsci.  Penzionisan je u činu majora, a umro je u Damasku devedesetih godina prošlog vijeka. Njegova kćerka Nesima još živi tamo, a unuk Elez je u Španiji.

To je, eto, priča o jednom velikom junaku, ali i o  zaboravu koji je decenijama nametan Bošnjacima, do te mjere, da danas ne znamo skoro ništa o onom najvažnijem što je ostalo iza nas. Na nama je da pokušamo otkriti tragove zaboravljene prošlosti, koliko ko može, i da zapišemo, da pokušamo pobijediti mrak koji je prijetio da nas sasvim proguta. Pregledajte arhive, knjige i zapise,  pretresite sehare sjećanja, pitajte one koji pamte, zapišite i sačuvajte od zaborava što se još spasiti da. Važna je svaka riječ, svaki predmet, svaka slika, sve što čuva prošla, ali i sadašnja vremena.

Ako odustamo od svoje prošlosti, zgazićemo sopstvene živote. To treba svi da znamo.

 

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s