Dubrovačka palača vojvode Sandalja Hranića

Palača vojvode Sandalja Hranića jedno je od onih reprezentativnih dubrovačkih stambenih zdanja danih bosanskim kraljevima i velikašima u posljednjim desetljećima 14. i prvoj trećini 15. stoljeća. Uz izdašne darove u gotovu novcu, dragocjenostima, tkaninama i namirnicama, Dubrovčani su, naime, gospodarima okolnih zemalja za učinjene ili očekivane ustupke dodjeljivali građansko pravo ili vlasteoski status, ali i zemljišne posjede izvan grada i kuće u gradu,  budući da je vlasništvo nad nekretninama bilo sastavni dio, štoviše pretpostavka civiteta, pa i članstva u Velikom vijeću. Prije Sandalja Hranića, kuće u gradu dobili su 1390. braća Sankovići (vojvoda Radič i župan Beljak), 1399. bosanski kralj Tvrtko II. i vojvoda, odnosno herceg Hrvoje Vukčić, a nakon njega, 1427. vojvoda Radoslav Pavlović. Počeci te prakse nedvojbeno se podudaraju s fragmentacijom političke scene u širem prostoru, nakon smrti kralja Ludovika Anjoua (Anžua), 1382. godine.

U dubrovačkom se susjedstvu tada uzdiže nekolicina velikaša koji na svojim posjedima vladaju nezavisno, a njihovi međusobni odnosi, jednako kao i ponašanje prema nominalnim suverenima – bilo bosanskim bilo ugarsko-hrvatskim kraljevima – bili su nadasve dinamični i teško predvidivi. Ovladati tako složenom dinamikom događaja, vodeći računa o vlastitim sigurnosnim, gospodarskim i teritorijalnim interesima, ali i o neprestano promjenjivim odnosima snaga u zaleđu i na široj političkoj sceni, bio je pravi političko-diplomatski izazov za Dubrovnik, srednjovjekovnu gradsku općinu koja se u to vrijeme nastoji teritorijalno konsolidirati i konstituirati kao teritorijalna država.

Koristi su, dakako, bile obostrane. Dubrovnik je bio „sigurno mjesto“, gdje je bilo moguće pohraniti obiteljsko bogatstvo; bio je i utočište na koje se uvijek moglo pouzdano računati. Velikaši su dolazili i odlazili, a grad je bio trajan čimbenik, sa svojim stabilnim sustavom vlasti i konzistentnom politikom.

Vojvoda Sandalj prvi je put posjetio Dubrovnik 1394. godine. Već tada je dobio izdašan dar u novcu, a dubrovačkim je građaninom imenovan prije 1397. godine. Dubrovčanima je pomogao 1399., založivši se da im kralj Ostoja potvrdi posjed Primorja. U ratu koji se od 1400. vodio za to područje, porazio je 1404. Radiča Sankovića, a potom se zauzeo da Ostojinu darovnicu Dubrovčanima 1405. potvrdi kralj Tvrtko II. Sandalj i njegov brat Vukac proglašeni su zauzvrat dubrovačkim plemićima i obdareni posjedima Sankovića – zemljom u Primorju i kućom u Gradu.

Među gospodarima susjednih zemalja Sandalj je puna četiri desetljeća – od prvog posjeta gradu 1394. do smrti 1435. – bio nedvojbeno najpouzdaniji dubrovački saveznik. Obostrana korist prerasla je s vremenom u međusobno poštovanje, blagonaklonost, pa i prijateljstvo. Nije se pamtilo – kako su 1428. Sandalju izjavili dubrovački poslanici – da je od svog osnutka Grad s nekim velikašem bio u većem prijateljstvu nego što je to bio s njim. Prijateljstvo nije bilo samo protokolarne naravi. Sandalj se Dubrovčanima obraćao za najrazličitije usluge, a oni mu redovito izlaze ususret posuđujući mu brodove, šaljući mu majstore graditelje, općinske liječnike, zlatare i slikare.

Obasipanje feudalnih gospodara častima i posjedima u gradu nijebio dubrovački izum. U procesu pretvorbe od komune u teritorijalnu državu to je činila i mletačka Signoria, (sinjoríja), podjeljujući velikašima i vojskovođama patricijski status i poklanjajući im reprezentativne stambene građevine. Za istim će oprobanim sredstvima Mlečani pragmatično posezati i kad budu širili svoj utjecaj, a potom i vlast nad Dalmacijom. I sâm Sandalj Hranić imenovan je još 1396. godine mletačkim građaninom, a 1411. plemićem. Iste godine potvrđeno mu je vlasništvo palače u Zadru, poklonjene mu još prije uspostave mletačke uprave), godine 1423. vlasništvo nad kućom u Kotoru, pa naposljetku, 1429., dobio je i palaču u Veneciji.

Kad je riječ o velikašima kojima je Dubrovnik davao patricijski status, redovito se navode palače, točnije »polače«, dakako u generičkom značenju vlasteoske kuće. Često se javlja formulacija »polača s mistom«, što znači: kuća i građevinska čestica na kojoj je izgrađena, čime se potvrđuje i jamči trajan karakter i nasljednost posjeda. S obzirom na simboliku palače kao znaka vlasteoskog statusa, važno zajedničko obilježje tih zdanja – ono što ih je uistinu činilo »gospodskim palačama« – bila je činjenica da su prije pripadale istaknutim pripadnicima patricijata. Stoga se, da bi se naglasio legitimitet darivanja, imena tih vlastelina, poput Sime Gradija ili roda Vukasovića, posljednjih plemenitih stanovnika kuća poklonjenih Sandalju Hraniću 1419. i Radoslavu Pavloviću 1427. godine, ističu u poveljama izdanim tim velikašima, iako su između smrti starih vlasnika i čina darivanja bila protekla mnoga desetljeća.

Položaj, veličina i opremljenost dubrovačkih kuća davanih velikašima – novoimenovanim pripadnicima vlastele i počasnim članovima Velikog vijeća – priličili su, dakako, dostojanstvu svojih novih vlasnika. No njihovo je stanje iziskivalo veće ili manje adaptacije, izvođene na trošak Komune. Zahvati na palači Sandalja Hranića svojim su opsegom, duljinom i cijenom daleko nadmašili radove na kućama bosanskog kralja, Hrvoja Vukčića i Radoslava Pavlovića.

Palača Sandalja Hranića cijelim se svojim volumenom nalazila na mjestu današnje Poljane Marina Držića, u neposrednoj blizini Katedrale, Kneževa dvora i lučkih vrata, Vrata od Ponte, koja su iz luke vodila na Komunalni trg (platea comunis).

Sve do 1432., obala između Vrata od Ponte i Kule od Mula bila je drvena, a drven je bio i gat Ponta. Uz taj je gat pristajala kneževa galija, a ondje su po ustaljenom ceremonijalu dočekivani i najugledniji gosti koji su u Dubrovnik dolazili morem.

Urbanistička se važnost dijela aglomeracije nastaloga uz najzaštićeniji, južni dio luke, u starijim dokumentima zvan »unutrašnjim morem«, ogleda i u arheološki utvrđenom kontinuitetu izgradnje monumentalnih fortifikacijskih i sakralnih građevina, od kasne antike preko ranoga srednjeg vijeka do romanike. U uputama svojem poslaniku kod Sandalja 1430. Dubrovčani će ustvrditi da se vojvodina kuća nalazi „na najljepšem dijelu grada.“

65cbc535730b5f9cc1ce1

Paviljon Sandaljeve palače, prikazan sa strane Kule sv. Ivana na slici N. Božidarevića

Sandaljeva palača bila je jedna od kuća koje su do sedamdesetih godina 15. stoljeća svojim obalnim pročeljima tvorile potez srednjovjekovnoga gradskog zida između starih (romaničkih) Vrata od Ponte i Pustijerne. Bez arheoloških istraživanja o izvornoj strukturi izgradnje na tom potezu moguće je samo nagađati. Tu su vjerojatno postojala dva niza građevina na manjim, nejednakim česticama, jedan pročeljima okrenut prema moru, a drugi prema trgu uz svetište Katedrale.

Već ionako složena prostorna organizacija južnog dijela Komunalnog trga doživjela je velike transformacije nepuno desetljeće nakon završetka gradnje Sandaljeve palače, najprije proširenjem južnog krila Kneževa dvora (1440.), potom pomicanjem starih romaničkih Vrata od Ponte na položaj tzv. Unutrašnjih vrata od Ponte (1464.), izgradnjom novoga gradskog zida između Kneževa dvora i Kule od Mula (od 1470. do 1477.) i, napokon, otvaranjem tzv. Vanjskih vrata od Ponte (1476.).

Sudeći prema prikazima grada prije potresa 1667. i prema dokumentima, Sandaljeva palača imala je dva slobodna pročelja: zapadno okrenuto prema Katedrali, i istočno, okrenuto prema luci.

Arhitektura u gradu 15. stoljeća odavala je dojam jedinstvenosti. Filip de Diversis napisao je da kuće u gradu izgledaju kao da su »sve zasnovane i izgrađene od iste građe, od istog graditelja i gotovo u isto vrijeme«. U praksi ugovaranja i bilježenja klesarskih i graditeljskih poslova naručivanje prema postojećim predlošcima stvorilo je fini splet niti, koje su različite građevine povezivale srodnim arhitektonskim koncepcijama, poglavito u artikulaciji pročelja, i pojedinostima kamenoklesarske opreme.

Polazište razmišljanjima o općoj koncepciji pročelja Sandaljeve palače 1420. i 1421. godine bila je kuća Džore Bokšića, protovestijara bosanskih kraljeva i jednoga od najimućnijih Dubrovčana tog vremena, temeljito preuređena i opremljena novom kamenom plastikom tridesetak godina prije. Visinom investicije, repertoarom ukrasa i kvalitetom izvedbe ona je znatno nadilazila prosjek onodobne reprezentativne stambene izgradnje u gradu, odražavajući zacijelo i vještinu klesara različitih provenijencija koji su na njoj bili angažirani.

U ugovorima se kao izvorišta predložaka za elemente Sandaljeve palače navode i druga reprezentativna zdanja. Balkonceli na trećem katu glavnog pročelja naručeni su od 1422. od Brajka Bogosalića po uzoru na one na kući Martola Zammagna. Stupovi, kapiteli, lukovi i vijenac trijema naručeni su 1428. od Ratka Ivančića i Nikole Radinovića po odgovarajućim elementima tadašnje lođe pred Dvorom, dok su stupići ograde nad terasom trijema trebali biti poput onih na kući sinova Luke Bone. Slično je i u ugovorima za najistaknutije dijelove interijera. Majstor Alegreto obvezao se isklesati ogradu stubišta od kamenih stupića i pilo poput onih što ih je ranije bio izradio u kući Mateja Gradija, dok se u ugovoru s drvodjelcem Markom Ruskovićem traži da nebnica (ghabia) u spavaćoj sobi na drugom katu Sandaljeve palače bude poput one na prvom katu u kući Marina Zrive.

No prema dokumentima jasno se mogu razabrati i distinktivni elementi Sandaljeve palače, dakle, oni koji nisu imali neposredne predloške u detaljima arhitektonske opreme postojećih građevina. To su, bez ikakve dvojbe, balatorij i veliki klesani grb (cimerium) na pročelju prema luci. Za balatorij se, naime, za razliku od ostalih dijelova naručenih istom prigodom, daju vrlo precizne mjere svih dijelova, a za cimerij se izrijekom spominje ovjereni nacrt na listu papira što ga je vlastitom rukom izradio Bonino da Milano.

Jedini sačuvani ostatak Sandaljeve palače: kruna cisterne s grbom roda Hranić-Kosača

Opsegom zahvata i visinom investicije palača Sandalja Hranića nedvojbeno je najvažnija građevina koju dubrovačka Komuna podiže u trećem desetljeću 15. stoljeća. Moglo bi se reći, da ona sabire sve što se u Dubrovniku početkom dvadesetih godina 15. stoljeća smatralo najboljim i najprikladnijim za „gospodsku palaču“, dakako u okvirima onoga što su Malo vijeće i od njega izabrani oficijali bili u stanju zamisliti, a majstori koji su im bili na raspolaganju provesti u djelo. No u njoj ne treba gledati neko integralno, a posebice ne inovativno arhitektonsko rješenje. Naime, glavnina njezinih elemenata naručena je po uzoru na dijelove drugih, postojećih građevina, a i nastala je adaptacijom starijih zgrada, kako je već navedeno. Vremenski raspon od tridesetak godina koji dijeli te dvije građevine upućuje na dugo trajanje jednom kanoniziranih oblika i rješenja u stambenoj arhitekturi Dubrovnika. Takvu zaključku u prilog govori i činjenica da će se elementi balatorija Sandaljeve palače spominjati čak i u sedamdesetak godina kasnijoj narudžbi za kuću Frana Stjepanova Benesse.

Tijekom dvanaestak godina, koliko će potrajati gradnja, opremanje i ukrašavanje palače, prvotni je program zahvata, slijedom različitih okolnosti umnogome promijenjen i proširen. Uz poboljšanja poradi postizanja više razine stanovanja, treba posebno istaknuti dvije odluke donijete tijekom gradnje, koje su bitno pridonijele da građevine dobije uistinu monumentalna obilježja. Prvom od njih – da se pročelja starijih kuća na trgu ne popravljaju, nego poruše i u cijelosti podignu iznova, donijetom u Vijeću umoljenih u kolovozu 1421. – promijenjen je, štoviše, i sam karakter zahvata. Ako se dotad mogao okarakaterizirati kao adaptacija, time zahvat sada neprijeporno dobiva obilježja rekonstrukcije. Drugu je važnu prekretnicu označila odluka iz 1428., da se pred glavnim pročeljom u cijeloj širini podigne trijem na stupovima. Zbog svega toga krajnji je rezultat daleko nadmašio početne zamisli.

Zbog ugleda i specifičnog statusa vlasnika te nemalih (javnih) sredstava i napora uloženih u rekonstrukciju, adaptaciju i opremanje, palača Sandalja Hranića posve je specifično ostvarenje stambene arhitekture u Dubrovniku. Njezino reprezentativno oblikovanje, istaknut urbanistički položaj i činjenica da je već od 1424. služila za smještaj visokih državnih gostiju, doprinijeli su tome da je već u vremenu svojeg nastanka, na stanovit način zadobila i značaj javne građevine. Zbog toga je palaču moguće sagledavati ne samo u kontekstu drugih reprezentativnih stambenih zdanja – starijih u koje su se ugledali njezini tvorci i novijih, čiji su se tvorci ugledali na nju – nego i u kontekstu veza koje ju povezuju s najistaknutijim javnim zdanjima dubrovačke Komune: Kneževim dvorom i Sponzom.

Kad je posrijedi Knežev dvor, treba podsjetiti na to, da je 1426. odlučeno da se pred pročeljem Sandaljeve palače podigne lođa nalik lođi (građenoj 1420.) koja je tada stajala pred Dvorom. Godine 1428. određeno je da palača dobije prigrađeni trijem u cijeloj širini glavnoga pročelja. Za razliku od pojedinih arhitektonskih elemenata – stupova, kapitela, lukova i vijenca – lođa pred dvorom tada se više ne spominje kao predložak trijemu Sandaljeve palače. Trijem joj je dovršen je 1432., a lođa pred Dvorom srušila se dvije godine nakon toga – početkom veljače 1434. Sljedeće, 1435. godine, Knežev dvor teško je oštećen u požaru. U obnovi što je uslijedila neposredno nakon tog događaja kao predlošci poslužili su elementi Sandaljeve palače, a 1439. na gradnji novog trijema Dvora zatičemo trojicu protagonista gradnje trijema Sandaljeve palače – oficijala Junija Matova Gradija te majstore Ratka Ivančića i Nikolu Radinovića.

I trijem načinjen pred zgradom Sponze 1518., nalikovao je trijemu Sandaljevu, a trijemovi su stajali i pred južnim pročeljima šest blokova općinskih kuća zapadno od Sponze. Premda ne treba isključiti mogućnost da su one imale trijemove i prije Sandaljeve palače, trijem Sponze prvi je pouzdano potvrđen monumentalni predložak trijema, kako svjedoče najnovija istraživanja.

Činjenica da ni Sandalj ni njegov nasljednik herceg Stjepan najvjerojatnije nikad nisu boravili u svojoj palači, samo je naizgled paradoksalna: kao i kuće drugih velikaša u Dubrovniku, palača je bila ponajprije simbolična rezidencija svojih vlasnika. Posjedovanje kuće u gradu bilo je, naime, pretpostavka i nezaobilazna sastavnica plemićkog statusa, pa je i sam pojam kuće bio povezan s cijelim nizom simboličkih implikacija. U diplomatskoj komunikaciji između Dubrovčana i Sandalja riječ casa javlja se ne samo kao oznaka za vojvodinu palaču u Dubrovniku, nego i u prenesenom značenju – kao metafora, sinonim za dom, to jest domovinu. Obraćajući se Sandalju, posebno kad su željeli istaknuti kako od njega očekuju da postupi u interesu grada, Dubrovčani svoj grad redovito nazivaju njegovom kućom ili kućom i domovinom (Ragusa casa vostra, Ragusa casa et patria vostra).

Laskave tvrdnje i birane riječi kojima Dubrovčani u pismima i uputama poslanicima Sandalju opisuju njegovu kuću u gradu nisu bile tek dio diplomatskog protokola. Kuća se uistinu nalazila na najljepšemu mjestu u gradu, gdje je zemljište vrijedilo »trostruko više nego u drugim dijelovima«. Tvrdnja da su »za ljubav Sandalju« starije kuće do temelja srušene i ponovno izgrađene, možda je donekle pretjerana, ali – u svjetlu novopronađenih dokumenata – nije sasvim neistinita, jer su pročelja starijih građevina prema trgu doista srušena i podignuto je novo, jedinstveno glavno pročelje, a palača je doista opremljena i ukrašena reprezentativno, koliko je to god bilo moguće. Tu lijepu građevinu – pisali su Dubrovčani Sandalju – primjećuju visoka gospoda i drugi stranci koji navraćaju u Dubrovnik na putu u Svetu zemlju i naširoko se raspituju čija je, a Dubrovčani im odgovaraju da kuća pripada njemu, velikom prijatelju njihova grada, te da ih pogled na to zdanje, trajno svjedočanstvo Sandaljeva prijateljstva prema Dubrovniku, ispunjava velikom radošću. I sam se vojvoda, kad je 1426. posjetio Dubrovnik, osobno uvjerio u vrsnoću dotad izvedenih radova, ustvrdivši pun hvale da su dubrovačke vlasti načinile i više no što su obećale.

Sve dok je 1667. nije srušio potres, palača vojvode Sandalja Hranića ostala je trajnim podsjetnikom na savršeno prijateljstvo s njim i jedinstvenim, posve iznimnim zdanjem u monumentalnom pejzažu grada Dubrovnika.

Preuzeto sa: radio.hrt.hr

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s