BRAK U SREDNJOVJEKOVNOJ BOSNI

Bosansko srednjovjekovno društvo odlikuje se brojnim specifičnostima po kojima se razlikuje od susjednih društava, a jedna od njih je poseban odnos prema braku.

Veliki utjecaj na društvene odnose u srednjovjekovnoj Bosni imali su pripadnici Crkve bosanske, što je uzrokovalo da se u bosanskoj državi sačuvalo prastaro shvaćanje braka kao društvene institucije i to braka koji nije posvećen vjerom, pa nije bio pod okriljem Katoličke crkve.

Na osnovu takvog shvaćanja, žena nije sklapala brak prema crkvenoj doktrini, nego uz uvjet da bude vjerna i dobra svom mužu. Bosanski bogumili su imali znatan utjecaj na drugačije mišljenje o braku u Bosni, gdje je vladalo poimanje braka kao raskidive institucije.

Postoji više primjera razvoda braka, a navest ćemo slučaj kralja Ostoje i Sandalja Hranića. Kralj Ostoja se razveo od žene Kujave i oženio udovicu hercega Hrvoja Jelenu, a Sandalj Hranić je ostavio ženu Katarinu i oženio se Jelenom Balšić.

Interesantno je da se bosansko shvatanje braka proširilo i na susjedstvo. Crkvenom sudu u Kotoru obratila se Stanislava iz Dračevice s molbom da narede njenom mužu Milislavu, koji ju je po bosanskom ili patarenskom običaju otjerao i oženio drugu ženu, da se vrati njoj.

Bitne podatke o braku u srednjovjekovnoj Bosni sadrži “Dubia” fra Bartola iz Alverina. Vikar bosanskih franjevaca fra Bartol žalio se rimskoj kuriji da “dobri Bošnjani” svoje žene uzimaju uz uvjet “si eris mihi bona”, dakle ako su im dobre, te zbog tako labave bračne veze rijetko koji zadržava prvu ženu.

Ovaj običaj se toliko ukorijenio da su i malobrojni konvertiti odbijali odreći se navedenog uvjeta. Navedene podatke potvrđuju činjenice sadržane u pismu pape Eugena IV iz 1445. godine, upućeno bosanskom kralju Tomašu. Papa Eugen IV u tom pismu iznosi da je brak u bosanskoj državi običaj zemlje Bosne (“iuxta morem patriae”), te je toliko ukorijenjen “da ga se nisu htjeli odreći ni oni koji su se djelovanjem franjevaca vratili katoličkoj crkvi i sklapali brak prema njenim propisima”.

O raširenosti običaja zemlje Bosne da se žena prihvata u brak “dok bude vjerna i dobra” dovoljno kazuje činjenica da je on prisutan i u samoj kraljevskoj porodici. Kralj Tomaš bio je u braku sa Vojačom po običaju zemlje Bosne, da mu bude vjerna i dobra i da mu dobro čini, o čemu je pisao papa Eugen IV u spomenutom pismu.

Određeni detalji o braku “dobrih Bošnjana” nalaze se u testamentu bosanskog velikaša Pribisava Vukotića, koji je bio komornik hercega Stjepana Vukčića Kosače. U testamentu “počtenog” viteza Pribisava Vukotića, pisanom 1475. u Padovi, navodi se da u srednjovjekovnom bosanskom društvu nije običaj da se žene uzimaju uz miraz, već da se “uzima zbog ljubavi, dobrote i zbog časti i ugleda njihovog roda”. Naime, Pribisav se pravdao da mu žena nije donijela miraz, napominjući pritom da se oženio jer je žena bila iz dobre kuće.

Slično prilikama u drugim evropskim državama, i u srednjovjekovnoj Bosni brak je služio kao sredstvo za postizanje političkih ciljeva. Nakon sukoba između kralja Tomaša i vojvode Stjepana Vukčića Kosače došlo je do njihovog pomirenja 1446. godine, a to je rezultiralo brakom između Stjepana Tomaša i Stjepanove kćeri Katarine. Ovaj brak je sklopljen po katoličkom običaju uz blagoslov pape. Na ovaj način su se sprijateljile i pomirile porodice Kotromanića i Kosača. Brakom Stjepana Tomaša i Katarine svi su bili na dobitku: Tomaš je dobio podršku najmoćnijeg bosanskog velikaša i tako se učvrstio na prijestolju, dok je Stjepan povratio izgubljeni prestiž.

O utjecaju politike na bračne strategije dalje nam svjedoči slučaj kada su se kralj Tomaš i herceg Stjepan Vukčić Kosača htjeli domoći baštine Petra Talovca. Herceg Stjepan tada je bio udovac, pa je želio mirnim putem doći do Talovčeva naslijeđa, te je zaprosio Hedvigu, udovicu bana Petra Talovca. Ni kralj Tomaš nije sjedio skrštenih ruku. Želio je oženiti svog sina Stjepana Tomaševića udovicom bana Petra. Međutim, Mlečani su se umiješali u to i pokvarili planove i jednom i drugom. Osim toga, herceg Stjepan je želio da oženi kćerku portugalskog kralja, ali u tome nije imao uspjeha.

Slična situacija je bila s brakom između Tomaševog sina Stjepana i Mare, kćeri pokojnog despota Lazara. Kralj Tomaš nastojao je ženidbom svoga sina steći što veću korist, pa je snahu tražio i na drugim stranama. Tako je pokušao svog sina oženiti kćerkom milanskog vojvode Frančeska Sforce. Ipak, nakon uspješno vođenih pregovora 1. aprila 1459. godine sklopljen je brak između Stjepana Tomaševića i Mare, te su Kotromanići ponovo zasjeli na srpsko prijestolje.

Izvod iz rada ‘BRAK, ŽENA I PORODIČNI ODNOSI U SREDNJOVJEKOVNOJ BOSNI (XIV–XV VIJEKA)’, autor: Midhat Spahić.

Izvor: IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 2, INSTITUT ZA ISTORIJU U SARAJEVU Sarajevo, 2011.

(MiruhBosne)

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s