Grad Sokol u Konavlima

Jedna od pretpostavki je da su ga sagradili Bosanci, tj. Tvrtko I poslije zauzimanja Konavala 1377. godine.

-Područje Konavala, takozvani “misir Dalmacije”, nalazi se između Dubrovnika i Herceg Novog i današnji je najjužniji dio Republike Hrvatske. Sa mora je štite oštre i teže pristupačne obale, dok unutrašnjost predstavlja uzdužan plodan pojas, prostrt do hercegovačkih grebena.

Konavle je pod bosanskom vlašću bilo oko pola stoljeća, stečeno je 1377, a prodato Dubrovčanima u dva navrata, jedan dio posjeda 1419, a drugi 1426. godine. Poznato je po pokušaju kupoprodaje između Sankovića i Dubrovčana, 1391. godine, a koji je rezultirao podjelom područja među Kosačama i Pavlovićima, te po dva rata Dubrovčana sa vojvodom Radoslavom Pavlovićem (1430. – 1432.) i hercegom Stjepanom Vukčićem Kosačom (1451. – 1454.) koji su proizišli iz izvršenih prodaja dvaju dijelova ovih vlastelinskih rodova.

Najvažnije strateške tačke u Konavlima u srednjem vijeku bile su tvrđava Soko, naselja Obod, Ljuta, Uskoplje i brojna druga, te ruine starog Epidaura, Civitate Veteri tj. grad Cavtat.

Po mnogima, konavoska tvrđava Sokol prvi put se spominje u izvorima tek 1391. godine. U povelji župana Beljaka i vojvode Radiča Sankovića navodi se da oni ustupaju Dubrovčanima “župu konavaljsku i zj Doljnomj goromj i gradj Sokolj koi e u noi”. Kao istaknuto utvrđeno mjesto u Konavlima, ono je svakako imalo i veću i značajniju starost nego što to pokazuje ovaj podatak i nego li se to pretpostavlja.

Jedna od pretpostavki je da su ga sagradili Bosanci, tj. Tvrtko I poslije zauzimanja Konavala 1377. godine. Međutim, Tvrtkova jadranska politika pomno je praćena u Dubrovniku i da je ova pretpostavka tačna, zasigurno bi imala i adekvatnog traga u izvorima. Traga u izvorima ima u drugom smjeru. U svome čuvenom radu o humsko-trebinjskoj vlasteli Mihailo Dinić je prezentirao podatak koji govori o Dubravcu, kastelanu Sokola koji je izvršio pljačku u Konavlima 1373. godine. Time smo pred prvim spomenom Sokola u vremenu kada Konavle nisu još bile pod bosanskom vlašću i svakako da Sokol treba podrazumijevati i u ranijim vremenima.

Tvrđava Soko nalazi se u dužinskoj sredini Konavala, u blizini sela Mrcine i Dunave. Smještena je u podnožju planinske kose Završje, na kamenoj zaravni sa okomitim bočnim stranama koje se dižu nad ostalim terenom i do 30 metara visine. Sama klisura prirodna je tvrđava, prilično nepristupačna i pogodna za odbranu. Osnova utvrde je nepravilna, prati teren sa zidovima u vidu raširene lepeze. Na sjeverenoj strani je citadela široka oko 14 metara, a u sredini je prostor širok oko 20 metara. Osim zidova, utvrda je imala i više kula i osmatračnicu. Soko dominira konavoskim poljem i putevima koji iz Hercegovine silaze u Konavle. Očito je da je takvu predispoziciju imalo i u ranom srednjem vijeku s obzirom da šire područje baštini elemente zasebne slavenske zemlje.

Od 1391. godine kao i čitavo Konavle i tvrđava Soko je bila podijeljena između vlastele Pavlovića i Kosača. Obje porodice imale su svoje župane kao administrativne organe vlasti u čitavoj župi Konavli, a grad Soko su zajednički držali putem dvojice knezova koji su bili kastelani Sokola. Maja 1420. godine u jednom ćirilskom dokumentu izrijekom se ističe podijeljenost grada Sokola među Pavlovićima i Kosačama: “i grad Sokolj u Konavlah koga grad bila a polovica kneza Pavla potom sina mu vojvode Petra a polovca rečenoga gospodina vojvode Sandalâ”.

Decembra 1420. godine spomenut je izvjesni Ivan kao čovjek vojvode Sandalja Hranića Kosače koji je u njegovo ime bio u Sokolu. Februara 1422. godine spomenut je Sandaljev knez Radič. Navođen više puta samo imenom, aprila 1422. godine kao knez u Sokolu i čovjek vojvode Radoslava Pavlovića, spomenut je Branko Priterčenović. Zajedno s njim spomenuto je još 17 njegovih ljudi, od kojih neki žive u blizini tvrđave (qui stant prope castrum Socho), a među kojima je i Radonja, koji je naveden kao čuvar vrata grada Sokola (custos porte castri predicti).

Kao kastelani Sokola, zajedno su, septembra 1422. godine, spomenuti Radič Pićević (Pikijević) i Branko. To su dvojica ranije pominjanih upravitelja Sokola od dvojice bosanskih vlastelina. Pored knezova (castelanus), oni koji se nalaze u blizini tvrđave (qui stant prope castrum Socho) i čuvara vrata (custos) izvori na specifičan način, ali sasvim jasno navode stanovnike Sokola i njegove okoline. Jedne prilike je tvrđavska posada nazvana “junacima”, baš kao i osnovna vojna snaga dubrovačkog kneza u Konavlima, smještena u naselju Ljuta, koja se spominje u istom kontekstu, a okolno stanovništvo “seljanima” kao njihovim ljudima. Druge prilike posada je nazvana “gradskim junacima” a okolno stanovništvo nazvano je “junacima od sela koji su pri gradu”.  Na jednom mjestu ista ta tvrđavska posada nazvana je “gradštacima”.

Specifična posjedovna struktura u Konavlima, u kojima su posjedi dvojice velmoža bili izmješani, dovela je u vrijeme sukoba ovih porodica i do promjena u strukturi vlasti nad Konavlima. Poslije smrti kneza Pavla Radinovića, njegovi nasljednici su optuživali vojvodu Sandalja Hranića za smrt oca i u otvorenom sukobu preoteli vlast nad Konavlima 1416.–1417. godine. Kada se uz pomoć Osmanlija vojvoda Sandalj oporavio, tokom 1418. godine povratio je svoj posjed u Konavlima.

U vremenu prevlasti Pavlovića nad Konavlima, pratimo kako je Petar Pavlović gradio zdenac za vodu na Sokolu. U ime vojvode Petra, ugovor o gradnji zdenca sa majstorom Antonijem i njegovim sinom, sklopio je dubrovački plemić Ivan Crijević u drugoj polovini augusta 1417. godine. Uz cijenu od 30 dukata, ugovor je predviđao izradu ‘cisterne’ koja bi izdržavala predviđenu funkciju, tj. zadržavala vodu, a u slučaju potrebe i da je majstori poprave dok ne bi bila u takvoj potrebnoj funkciji. Majstori su polovinu novca dobili odmah, a druga polovina isplaćivana im je poslije završenog posla, oktobra i novembra 1417. godine.

Gradnja zdenca za vojvodu Petra spomenuta je juna 1419. godine u istrazi protiv zastupnika Ivana Crijevića. Prema navedenom, majstor za gradnju zdenca išao je u Konavle zajedno sa Ivanom Crijevićem i čuvenim dubrovačkim trgovcem Petrom Primovićem. Dodatno, dat je iskaz da je i sam Ivan Crijević pomagao potiskivanje Sandalja Hranića iz Konavala. Očito je gradnjom zdenca Petar Pavlović računao i na trajniju svoju prevlast nad Konavlima i gradom Sokolom, no Sandalj je povratio svoju vlast u Konavle i u grad Sokol.

Prodaja dijela Konavala Dubrovčanima, koju je izvršio Sandalj Hranić, 1419. godine, proizvela je jaku zategnutost između Dubrovčana i ljudi Radoslava Pavlovića. Izmješani posjed značio je potencijalnu opasnost za nove vlasnike, a sudbina Sokola dobila je specifičnu poziciju s obzirom da je vojvoda Sandalj Dubrovčanima prodao i svoj dio grada, no dubrovački knez, imenovan za Konavle stanovao je u naselju Ljuta. Na jednom mjestu pratimo kako je problem aktualnog dvovlašća u Sokolu podrazumijevao i opcije rušenja dubrovačkog dijela grada kao i pregrađivanje unutar grada. Svjesni opasnosti, Dubrovčani ipak nisu htjeli da dijele vlast u Sokolu.

Njihove inicijative za razrješenje pitanja Sokola išle su preko vojvode Sandalja Hranića. U cjelini situacija je razriješena tek početkom 1423. godine, kada je šira diplomatska misija, u kojoj su presudnu ulogu imale Osmanlije, rezultirala predajom čitavog grada Sokola Dubrovčanima. Time su Dubrovčani ostvarili onu potrebnu prevlast nad glavnim vojnim i strateškim centrom u Konavlima kako bi započeli podjelu kupljenog dijela, bez obzira što još nisu bili kupili dio posjeda vojvode Radoslava Pavlovića.

Već tokom 1423., Dubrovčani utvrđuju svoju tvrđavu Sokol, a i kasnije se prate njihovi potezi, kojim su Soko inkorporirali u svoj sistem upravne i vojne organizacije. Smatra se da je grad napušten poslije 1672. godine.

Juna 1423. godine spomenut je prostor ispod grada (“sotto Sochol in Canale”), kao mjesto dogovaranja. To ne ukazuje na aktivnije podgrađe kakva pratimo po Bosni (Podvisoki, Potkreševo, ili kakav je recimo pivski Podsokol). Podsokol se spominje i u doba dubrovačke vlasti. Tako je juna 1488. spomenut posjed u Podsokolu u Konavlima, a februara 1494. godine spomenuti su Radonja Ljubić i njegov sin Stjepan iz Pod Sokola u Konavlima (“de Canali de sub Socol”), što upućuje na konačan zaključak da je podnožje Sokola bilo naseljeno i da je egzistiralo manje naselje, no i da ono nije istaknuto kao privredna sredina poput brojnih u Bosni.

U povelji Fridriha III. za Stjepana Vukčića iz 1448. godine, tvrđava Soko u Konavlima navedena je da se nalazi u njegovom posjedu. To ne može biti tačno, ali je poznato kako se tamo našla u nabrajanju Stjepanovih posjeda. S obzirom da su ovom poveljom potvrđivane ranije povelje ugarskih vladara, Žigmunda za Sandalja Hranića i Alberta za Stjepana Vukčića, navedeno predstavlja odraz ranijeg vremena, svakako od prije 1419. i 1423. godine, od kada Kosače više nisu posjedovale ni Konavle ni tvrđavu Sokol.

Izvor: Četiri bosanska Sokola – gracanickiglasnik.ba

 

One thought on “Grad Sokol u Konavlima

  1. Nadam se da prof. Esad Kurtović (koautor rada ‘Četiri bosanska Sokola’) neće tražiti od nas da izbrišemo tekst, kao što se desilo u jednom prethodnom slučaju.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s