Riznica porodice Hranić (Kosača)

Bošnjaci odavna voljeli sjaj i udobnost…

-Ako pregledamo arheološki odjel zemaljskog muzeja za Bosnu i Hercegovinu naći ćemo u njemu malo predmeta iz srednjeg vijeka. Kako to? Jesu li bile Bosna i Hercegovina za vrijeme svoje državne samostalnosti na tako niskom stepenu kulture i tako siromašne, da se nije imalo šta sačuvati? Dali narod nije mario za udobnost i spoljašni sjaj ? Ako nije to, gdje su onda predmeti njegove sredovječne prosvjete?

Za dokaz, da Bosna i Hercegovina u srednjem vijeku nijesu bile siromašne zemlje bez prosvjete, nego obratno bogate i prosvijećene zemlje, — neću ovdje istaknuti potpune slike o sredovječnoj materijalnoj kulturi ovijeh zemalja, neću naime govoriti o tome, kako je onda cvalo stočarstvo, pčelarstvo, ratarstvo, šumarstvo, vinogradarstvo, lov, svilarstvo, rudarstvo, trgovina i obrt — dosta je ako tu osim ovoga, što slijedi, spomenem samo to, da je mljetački dužd g. 1463., kad su Turci zauzeli Bosnu, Florentincima javio, ,,da im pred očima gori najbogatije kraljevstvo”.

Da su Bošnjaci odavna voljeli sjaj i udobnost, vidi se iz toga, što je bosanski ban Stefan 831 g. (…?) sklopio ugovor s Dubrovčanima, po kome mu ovi imadu svake godine slati 14 lakata čistoga skrleta. Povijest trgovine uči nas, da se je u srednjem vijeku osobito iz talijanskih i primorskih gradova u Bosnu i Hercegovinu uvozila: 1. svakojaka roba za odjeću i gotova odjeća (fino sukno, skflat, grimiz, svilene tkanine, pamučna i svilena pregja, zibilin, zlatne postave, plaštevi, šube i kuntuši) 2. radnje od metala, bisera i dragog kamenja (zlatne i srebrne posude za sto, za nakit i za crkve; oružje; svakojake stvari od željeza, tuca (pirinca), bakra, bisera, dragog kamenja i t. d.)

Bošnjaci nijesu se samo po tugjoj modi vladali. Oni su imali i svoju sopstvenu, po kojoj se poglavito vladao pazar i nošnja u Primorju i u Italiji. Dubrovnik morao je slati bos. banu svake godine po jedan plašt bosanskoga kroja (un mantello alla Bosnense). U Italiji nosilo se ponegdje ruho po slovenskoj modi (alla schiavonell).

Da je bos. plemstvo voljelo pokazati sjaj i bogatstvo pred svijetom, i dokaz je tome i to, što je bos. vojvoda Hrvoje, kad je išao na dvor ugarski, od svoje žene Jelene uzajmio za put 6000 zl. dukata. A najbolju sliku o sredovječnom bogatstvu i sjaju bosansko-hercegovačke vlastele daje nam riznica porodice Kosače.

Za ovo, o čemu je ovdje riječ, najviše nam iz te porodice vrijede: Sandalj Hranić, njegova žena Jelena ili Jela i herceg Stjepan Vukčić. Sandalj Hranić (1398—1435) bijaše najprije vlastelin u pravoj (gornjoj) Bosni. Iza pada Sankovića zavlada humskom zemljom (1404), koju kašnje razgrani preko Drine i Lima.

U njegovoj vlasti bijahu gradovi i tvrgje: Blagaj, Nevesinje, Konjic, Goražde, Samobor, manastir Mileševo, Kukan kod Plevlja, Sokol na sutoku Pive i Tare, Kozman izmegju Foče i ušca Sutjeske, Nikšić, Konavli (do 1420) Risan, Novi i neko vrijeme takogjer Budva.

Tako bijaše Sandalj silniji od samih bos. kraljeva, koje je skidao i namještao. — On je imao dva brata: Vnka i Vukca. Oko 1400 oženi se Katarinom, kcerju hrvatskog bana Vuka Vukčića (brat Hrvoju Vukčiću) i banice Anke. I Oko 1420 oženi se Jelenom, kcerju srpskog kneza Lazara (f 1389). Sandalj (j- 1435) ne ostavi za sobom muškoga poroda.
Njegovo prostrano vladanje naslijedi sinovac mu Stjepan Vukcic (1435—1466). Ovaj pridruži Humskoj još Trebinje s okolicom (1438). G. 1448. primi naslov: božijom milosti homski herceg i t. d. Po’ ovome naslovu prozvala se kašnje sva njegova zemlja „hercegova zemlja” ili „Hercegovina.” Stjepan je imao za prvu ženu Jelenu, kćer zetskoga kneza Balše III., za drugu Ciciliju. Sina imao je tri: Vladislava,. Vlatka i Stjepana. Njegova kći Katarina udala se za bos. kralja Stjepana Tomu.

Da Hranići nijesu davali novce i ine dragocjene stvari u privremenu pohranu u Dubrovnik ili u Mljetke, ništa ne bismo znali o tome, šta je bilo u riznici ove znamenite hercegovačke porodice. A tako možemo iz dokumenata dubrovačkog i mljetačkog arhiva sakupiti ono, svakako najdragocjenije, što se je čuvalo u njezinoj riznici. Bijaše tu: I. Svakovrsnih novaca i nekovanog metala; i II. svakovrsnog posugja; III.nakita; IV. svakovrsne odjeće; V. povelja i knjiga; VI. mosti i ikonica; VII. jedan glazbeni stroj. 1. Dukati. Dukati — iz Bizanta preneseni u Italiju — počeše se kovati u Mljecima 1284. Po zakonu sakovalo se od jedne litre zlata 67 dukata. Jedan dukat vrijedio je onda 18 groša ili dinara. G. 1470 zlatni dukat vrijedio je u Dubrovniku 41 groš ili 3V6 perpere.

Što ima megju nabrojenim novcima Hranićevim dukata više nego li svih ostalih skupa, svjedoči nam, da bijaše dukat već tada po Bosni i Hercegovini veoma obljubljen. 2. Dinari (lat. denarius). Riječ dinari ima na spomenutim mjestima značenje pravog kovanog novca. Dinari u riznici Hranića zovu se dubrovački ili kotorski radi toga, što su iz ceke dubrovačke ili kotorske. Možda su imali jedni i drugi svoju posebnu valutu.

***

Izvor: Riznica porodice „Hranići” (nadimak Kosača).
Autori: EM. LILEK – GLASNIK ZEMALJSKOG MUZEJA, 01.04.1889.

 

Učestvujte u izboru najvećeg bosanskog vladara…