Bosančica, begovsko pismo, bukvica, ćirilica…

Rasprostranjenost upotrebe ovog pisma podudara se sa rasprostranjenošću bosanske srednjovjekovne države. Na taj se način bosančica upotrebljavala i u Novopazarskom sandžaku.

Među bosanskim muslimanima bosančica je bila najviše raširena u begovskim porodicama, pa se za to za nju sreće i naziv »begovsko pismo«. Ipak bosančica je prodrla dublje u muslimanske slojeve.

Basano (XVI stoljeće) na pr. pripovijeda kako se »turski« svećenici služe slavinskim pismom, onim koje Slaveni zovu bukvica (Buchviza) i ćirilica (Chiuriliza, Chiriliza).

Bosančica se morfološki znatno razlikuje od drugih tipova ćirilice , što proizlazi i iz Đurićeva pisanja.

Još je i Vuk došao do ove konstatacije, kada je napisao:
Rukopis Bosanske bukvice tako je različan od našega današnjega, da ga niko ne bi mogao pročitati dok ne bi najprije učio i namučio se …

Do sličnog zaključka došao je i poznati arheolog Arthur Evans.
On se za vrijeme ustanka na Krajini našao u Bosni kao posmatrač prilika, pa u jednom pismu , datiranom 17. aprila 1877. spominje kako je od »mudira otomanskog cara u Kulen Vakufu<< dobio pismo >>napisano starim ćirilskim slovima<<.

Tim povodom Evans daje ovu karakterističnu napomenu:

Pismo je bilo napisano slovima naročite vrste i za bosanske muslimane i znatno se razlikuje od obične ćirilice, koju upotrebljavaju pravoslavni Slaveni i tako su sasvim nečitljiva za njih. Jedino trgovci u trgovačkim gradovima, radi trgovinskih veza s Bosnom, mogu čitati ovo pismo. Prizali su mi čak i slovenski profesori da ga ne mogu pročitati.

-Naziv bosansko pismo, koliko znam, sreće se prvi put godine 1530. Francuz Guillaume Postel (1510-1581) nazvao je ćirilski brzopis »Srpskim ili bosanskim pismom«.

U izvještaju od 1672. fra Marijan Lišnjić donosi >>bosanski alfabet«; šta više tvrdi da potječe od sv. Jeronima kao i Ćirila i Metadija.
Lišnjić je bio protiv glagoljice, a za to da se ponovno izdaju bosančicom Divkovićeva djela, jer da to narod traži.

-Za bosančicu u XVIII stoljeću zna i A. Fortis. Za njega se ovo pismo; kojim je »neki Divković više puta štampao u Veneciji debelu knjigu« razlikuje od ruskog pisma; rado su tu knjigu, veli, čitali Morlaci-stočari.

Od pisaca iz prve polovine XIX stoljeća za naziv »bosanska stara azbuka« i »bosančica« znaju Verković (1837), Jukić (1842 u Starodrevnostima bosanskim), A. Stojačković (koji ustaje protiv tog naziva 1847) i dr.

… Bosanski su se muslimani služili bosančicom sve do u najnovije doba. Naravno, ovo je pismo bilo ranije još mnogo više rasprostranjeno.

Poznati stručnjak za paleogrfiju Tomislav Raukar dapače dolazi do zaključka da ovu zapadnu ćirilicu »možemo označiti kao posebnu muslimansku varijantu bosančice.

 

Izvod iz rada ‘GRAĐA O POSLJEDNJIM OSTACIMA BOSANČICE U NAS’, Muhamed Hadžijahić – ANALI GAZI HUSREV-BEGOVE BIBLIOTEKE Knjiga XI-XII Sarajevo, 1985.

 

(MiruhBosne)

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s