Pola vijeka tri velika djela – Prije 50 godina objavljene knjige ‘Kameni spavač’, ‘Derviš i smrt’ i ‘Pobune’

Godina 1966. vjerovatno je najznačajnija u novijoj bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj književnosti. Te su godine napisana tri ponajvažnija djela koja i danas predstavljaju okosnicu našeg književnog kanona: Derviš i smrt Mehmeda Meše Selimovića, Kameni spavač Mehmedalije Maka Dizdara i Pobune Derviša Sušića.

-Tri knjige, Derviš i smrt, Kameni spavač i Pobune predstavljauju prekretnicu u bosanskohercegovačkoj književnosti zbog mnogo razloga, ali svakako je najvažniji činjenica da je tim knjigama posebnost „bosanskog duha“ postala prepoznatljiva u jugoslovenskom kulturnom i književnom prostoru.

Za razumijevanje značaja pojave ova tri naslova neophodno je razumjeti političko-ideološki kontekst vremena u kojem su prvobitno objavljene, jer se sve tri knjige, na neki način, kritički odnose prema duhu vremena i vladajućim političkim i estetskim dogmama. Autori knjiga Meša Selimović, Mak Dizdar i Derviš Sušić pisci su bogatih opusa, ali činjenica da su svoje umjetnički najvrednije knjige objavili u istoj godini nije nimalo slučajna.

Godina u kojoj su knjige objavljene – 1966. – bila je godina u kojoj počinje da se ostvaruje najavljena decentralizacija političkog života i relativna demokratizacija privrednog i društvenog konteksta Jugoslavije, kaže profesorica Anisa Avdagić. Reforme nisu dugo potrajale, ali godina je značajna jer je predstavljala tačku u kojoj se završilo privremeno razdoblje političkog terora i ideološkog dogmatizma.

Ono o čemu se danas malo govori, a znakovito je, jer slikovito predočava političku atmosferu razdoblja jeste činjenica da su knjige objavljene u 1966. godini, ali sve su nastajale dugo vremena prije nego su publikovane, što pokazuje da su sumnje u ideološke ograde bile duže i temeljitije. Profesorica Avdagić kao početak ideoloških promjena i „detabuizaciju na tematskom planu“ prepoznaje u čuvenom Krležinom govoru na Trećem kongresu Saveza književnika Jugoslavije održanim u Ljubljani 1952. godine.

U tih petnaest godina stvorio se prostor u kojem je bilo moguće pisati literaturu, koja neće biti epigonija vladajuće socrealističke poetike, već će to biti književnost okrenuta egzistencijalnim pitanjima i individualnom doživljaju svijeta.

-Sva tri autora, Selimović, Dizdar i Sušić, lektirski su i kanonski pisci i njihovi tekstovi uvijek imaju određenu akademsku i javnu pažnju. Ali, izvan granica institucionalne čitalačke prisile njihova popularnost nije jednaka kvalitetu i važnosti njihovih knjiga. Takav status nosi u sebi jedan paradoks u kojem se mladi čitaoci više okreću literaturi manje vrijednosti, zapostavljajući čitanje provjerenih klasika. Taj čitalački fenomen za profesoricu Avdagić ima negativnu konotaciju, jer literatura bh. lektirskih pisaca posjeduje snažniju unutrašnju značenjsku dramatiku od popularne literature koja se masovno čita.

„Uskraćeni za osjećaj čitalačke slobode, ali i nedovoljno ohrabreni za kritičko promišljanje, mladi će umjesto monumentalizirane lektire radije čitati, naprimjer, Igre gladi ne znajući da i uz Derviša, Spavača ili Pobune mogu jednako gorljivo raspravljati o (apstraktnom) aparatu nadzora, o društvu i kritici društva nejednakih mogućnosti, o klasnim razlikama i političkoj dominaciji manjine, o nasilju i sve manjoj osjetljivosti na nasilje, o ratištima, o žudnji, erotici, o ljubavi“.

***

Dok se na pozornici romana Derviš i smrt odvija drama smještena u period osmanske vladavine Bosnom, u Kamenom spavaču afirmirano je bosansko srednjovjekovlje. Pobune su još i više uronjene u historiju Bosne. Sušić je, opisujući period od skoro četiri stoljeća, ukazivao na stalne probleme ove zemlje i njenih žitelja, rušeći mitomanske narative modernističkim književnim postupcima i britkošću jezičkog stila.

Ova tri djela tretiraju ne samo temu Bosne nego i temu bošnjačkog i bosanskog identiteta, što je bila i politička poruka totalitarnom režimu koji je sistematski prigušivao manifestacije bošnjačke kulture i kulture Bosne. Bošnjaci su se tada u Jugoslaviji mogli izjasniti kao Srbi, Hrvati ili kao neopredijeljeni. Stoga je nominalno određenje bosanskih muslimana kao Bošnjaka, što Derviš Sušić eksplicitno čini u Pobunama, podrivanje dominantnih politika identiteta komunističke Jugoslavije. Sušić piše: “Vraćam se kući nakon toliko godina skitnje, nakon toliko godina straćenih nad debelim knjigama, ispunjenim uglavnom pitanjima i nagađanjima. Znam dosta Bošnjaka koji su naukom i sudbinom prevazišli u sebi nagone koristoljublja. Vraćali su se kući da pomognu, spremni na sve moguće žrtve. Čak i očekujući ih s izvjesnim sladostrašćem, bez čega nema sveca”, riječi su koje izgovara šejh Kaimija na početku pripovijetke.

“Sušić je nekako istovremeno kad i Meša Selimović inspirativne izvore potražio u prošlosti Bosne, otkrivajući u legendi, predanju i rijetkom historijskom zapisu i svjedočanstvu o povijesnoj sudbini ove zemlje, korijene duhovnosti i naravi njenih ljudi. Upravo, cjelinom svog djela Sušić je ostvario golemu književnu sintezu historije Bosne, od bogumila do revolucije i naše savremenosti”, napisao je prof. dr. Enes Duraković.

-Godine 1952. zatvorene su sve tekije u Bosni i Hercegovini, te bi smještanje radnje romana Derviš i smrt u tekiju moglo biti motivirano ovom političkom odlukom. Selimović ne samo da je prezentirao jednu zanemarenu i na marginu gurnutu kulturu nego i one njene manifestacije koje su bile zakonom zabranjene, a još uvijek svježe u kolektivnoj memoriji Bošnjaka. Čitaoci su, što je i danas slučaj, svijet Selimovićevih likova prepoznali kao muslimanski. Prepoznali su da je ponikao iz islamske kulture. Zbog toga srbijanska i hrvatska izdanja sadrže objašnjenja manje poznatih termina u njegovom djelu. Bosanskom čovjeku nije bilo potrebno objasniti šta je tespih, ko su derviši i šta je Kur’an, čijim citatom Selimović započinje Derviša.

No, nije Selimovićev roman doživio takav uspjeh jer je smješten u muslimanski ambijent. Radnja u djelima tada već afirmiranog pisca Ive Andrića također je bila ondje smještena. Razlozi za prepoznavanje Derviša kao književnog klasika još za vrijeme Selimovićevog života prije svega su književne naravi. Postupak oneobičavanja stvarnosti, koji su ruski formalisti smatrali mjerilom estetske vrijednosti književnog djela, u Selimovićevom romanu sastojao se u prezentiranju bošnjačke i bosanske kulture iznutra. Autor ukorijenjen u tu kulturu, baštinik kulturnog pamćenja muslimana Bosne i Hercegovine, uspio je tu kulturu predstaviti iz nje same, a ne kao promatrač sa strane, što je slučaj s Andrićem.

-Poput Selimovića, i Dizdar je tragao za odgovorima na univerzalna pitanja o smislu čovjekovog poslanja, porijeklu dobra i zla, posluživši se sudbinom bosanskih krstjana kao primjerom onog općeljudskog, ali istovremeno specifičnog iskustva jednog naroda. U autentičnom poetskom ostvarenju knjige Kameni spavač Dizdar pokazuje kako bosanska kultura, sa svojim jezikom i civilizacijskim kontekstom, nije izgubila kontinuitet osmanskim nastupanjem kada su s povijesne pozornice sišli bosanski kraljevi. Selimović je zapisao da je “Mak Dizdar uspio uspostaviti pravu vezu sa tradicijom ne čineći nasilja nad njom, obnavljajući stari jezik, otkrivajući u njemu potpuno nova značenja, on je uspio premostiti značenja sa srednjovjekovnih natpisa na misli i osjećaje savremenog čovjeka”.

Francis R. Jones, čovjek koji je više od dvadeset godina prevodio Kameni spavač na engleski jezik, možda je i više od drugih čitalaca imao priliku prepoznati raskoš i slojevitost jezika u ovom djelu. Primijetio je da se Bosanci ponose što imaju knjigu napisanu jezikom koji je samo njima dostupan, neprevodivu knjigu pjesama koju samo oni mogu potpuno razumjeti u sinesteziji ritma i magije jezika.

Abdulah Sidran kazao je da je Mak Dizdar pojava kakva se i u većim narodima ne događa nego jednom u više stotina, možda i hiljadu godina. “Možda je i najvažnije ono što je smisao Makovog rada u jeziku i u vezi s bosanskim jezikom: njegovo poznavanje jezika i njegov velemajstorski način upotrebe bosanskog jezika; njegovo kao božanskom rukom oživljavanje onoga za šta se mislilo da je mrtvi jezik, a on postaje živ i veoma moćan u njegovim rukama; i ne samo to nego i ono što je sociopolitički smisao i značenje jednog govora, jednog jezika i jednog naroda u vezi s time. Napraviti sintezu u kojoj je poezija te nacionalna i državna sudbina jedno te isto – a takvu je sintezu Mak sačinio – mislim da se to ne može dogoditi dva puta u povijesti jednog naroda”, kazao je Sidran.

Izvor: Al Jazeera/Stav

(MiruhBosne)

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s