Muhamed Šaćirbegović (Sacirbey): Odbio sam poziv predsjednika Izetbegovića da budem njegov nasljednik

Holbrooke je bio jedan od tih koji su djelovali na temelju ovog dogovora, i Goražde bi bilo „žrtvovano“ da nije bilo branilaca Goražda i nas u diplomatiji koji su ukazali na opasnosti još u avgustu 1995. U mom slučaju, bilo je to na sastanku sa Holbrookom i timom na splitskom aerodromu kada sam prvi put namirisao mogućnost prljave izdaje.’

Muhamed Sacirbey rođen je u Sarajevu 1956. godine. Po zanimanju je pravnik. U najteže ratno vrijeme bio je ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, a onda i u dva navrata ambasador Bosne i Hercegovine u Ujedinjenim nacijama. Sacirbey danas živi i radi u Njujorku. U ekskluzivnom razgovoru za novinsku agenciju Patria Sacirbey govori o kritičnim ratnim danima za opstanak države BiH, pregovorima u Dejtonu, te da li bi opet prihvatio biti šef bh. diplomatije.

PATRIA: Mislim da ste bili na udaru sa više strana u toku vašeg diplomatskog rada za BiH. Najvećim dijelom ste smetali neprijateljima Bosne zbog vaših moćnih ljudskih veza koje ste uspjeli izgraditi. Plašili su vas se. Na drugoj strani su bili bosanski neartikulirani i uglavnom površni političari, kojima je važno da neki ljudi budu žrtvovani samo da bi oni preuzeli njihove uspjehe.

SACIRBEY: Dobro je što pokazujete razumijevanje, naročito u pogledu onih iz bosanskog političkog miljea za koje kažete da su me se „plašili“. Možda su neki vjerovali da sam imao čak i veće ambicije, ali sam odbio poziv od strane predsjednika Izetbegovića da ga naslijedim. Nisam imao takvu glad za više moći, a čak nisam bio ni zvanični član SDA. Radi se o tome da sam sebe vidio suviše „američkim“, a nedovoljno „bosanskim“ da bih uzeo za pravo da personificiram BiH ili, pak, da razumijem sve ono loše ili dobro u načinu na koji su se tada odigravale političke i društvene interakcije u BiH. Oni koji su me vidjeli kao mogućeg rivala su pretpostavili da sam jednako „gladan“ vlasti kao i oni. Oni koji su podržavali moje stalno učešće pa čak i eskalaciju u politici BiH, možda su bili razočarani mojim nedostatkom želje da nastavim dalje.

Kako god, ja sam svoju ulogu vidio više kao savjetodavnu i asistirajuću, nego kao rukovodeću. Ili, ako je već liderstvo trebalo biti dio moje uloge, smatrao sam da bi to trebalo biti kao primjer, a ne kao imitacija, ali uvijek ličnost koja bi trebala biti otvorena i dostupna Bosancima i Hercegovcima.

Na primjer, na koncertu grupe U2 23. septembra 1997., poruka lokalnih bh. rock grupa i islamskog hora koji su učestvovali na istoj sceni bila je da je sve otvoreno i moguće u BiH, te da je na sceni različitost koja je konzistentna u tradiciji BiH. Mislim da je takva poruka još potrebnija upravo sada i da je to razumijevanje velikog broja prosječnih građana BiH danas – to je nešto za što imam veliki respekt, kao i za upornost i odbranu BiH u toku rata.

PATRIA: Svoju knjigu ‘Završiti rat’ Richard Holbrooke počinje sa opisom vaše ličnosti, prije svega da ste bili „najbolji branič na Tulane univerzitetu, žilav, jak i sposoban“. Napisao je i da ste voljeli i gorljivo branili zemlju vašeg rođenja i vaših roditelja. Mnogo kasnije, između vas će tinjati neka vrsta sukoba. Recimo, svojevremeno ste utvrdili da je on Miloševiću obećao Goražde, Srebrenicu i Žepu? Kako danas vidite taj vaš odnos?

SACIRBEY: Ambasador Holbrooke je preminuo, a za vrijeme njegovog života, govorio sam direktnije i možda oštrije o njegovoj ulozi u izdaji Srebrenice, Žepe i Goražda. Sada je njegova udovica, Kati Marton potvrdila tu izdaju za nacionalnu holandsku televiziju (kao što je to bilo potvrđeno i od strane drugih koji su imali neposredna saznanja, s obzirom da sam ja prvobitno izrazio moje sumnje još 1999. u govoru pred Ujedinjenim nacijama, kada sam imao samo dijelove dokaznog materijala, ali ništa manje nego što je zasluživalo odgovor).

Međutim, gospođa Marton je izjavila da je Richard bio protiv ove „pogodbe“ koja je uključivala Mitteranda, Majora i, pretpostavljam, Clintona.

Uopšte ne sumnjam da je „pogodbu“ dizajnirao tadašnji francuski general Janvier, koji je bio „produžena ruka“ pristrasnog Mitteranda (koji je našeg tadašnjeg ambasadora u Francuskoj, prefinjenog i moralnog Nikolu Kovača nazvao „izdajnikom Srba“). Do koje mjere je takav „dogovor“ bio dizajniran od strane Holbrooka ili drugih u Clintonovoj administraciji – nije jasno ni danas, a Richard je u jednom intervjuu okrivio Tony Lakea.

Unatoč tome, Holbrooke je bio jedan od tih koji su djelovali na temelju ovog dogovora, i Goražde bi bilo „žrtvovano“ da nije bilo branilaca Goražda i nas u diplomatiji koji su ukazali na opasnosti još u avgustu 1995. U mom slučaju, bilo je to na sastanku sa Holbrookom i timom na splitskom aerodromu kada sam prvi put namirisao mogućnost prljave izdaje.

(Holbrooke je uoči tog splitskog skupa govorio u kuloarima kako Goražde treba pripasti Srbima, pa se sumnjalo da je to obećao Miloševiću. Sacirbey je, na svoju ruku, izašao pred novinare i rekao da ima dužnost objaviti da se i gospodin Holbrooke složio da Goražde više nije na stolu za pregovore. Novinari su odmah prenijeli obavijest svojim redakcijama. ‘Goražde na stolu’ je među najvišim američkim diplomatama prepričavano kao anegdota izazivajući pri tom salve smijeha op. novinara).

Što je najvažnije, ni Holbrooke za svog života, niti drugi unutar tog kruga nisu uradili dovoljno da isprave ili bar umanje posljedice te izdaje tako što će podržati reintegraciju BiH za sve bh. građane.

Na ličnom nivou, suočio sam se sa rastućim problemom sa ambasadorom Holbrookom jer je posmatrao BiH i rješenje rata više u kontekstu svojih ličnih ambicija nego u pogledu prava i/ili interesa BH građana, ili utoliko u okviru strateških interesa SAD i evroatlantske zajednice. Richard je nalazio sve težim da upravlja vlastitim ličnim ambicijama čak i dok je uveličavao moje talente i uspjeh na Tulane Univerzitetu.

Bio sam dovoljno dobar da zaslužim stipendiju kako bih platio vlastito obrazovanje, bio sam žestok rival, ali priznanje koje mi je odao Richard značajno prevazilazi uspjeh kako ga je opisao. Ipak, bio sam dio tima koji je prvi integrisao talentovane Afroamerikance tamo gdje je diskriminacija imala prevagu, a za tu otvorenost, kao tim smo požnjeli veliki uspjeh na terenu, postajući visoko rangirani u SAD.

PATRIA: Prije tačno mjesec dana navršila se godišnjica smrti trojice američkih diplomata Roberta Frasurea, Nelsona Drewa. Vi ste čak i, preko supruge, porodično vezani za pokojnog Joea Kruzela. Bili ste definitivno cijenjen čovjek i sjajno umrežena osoba na američkoj i evropskoj političkoj sceni. Kako danas vidite taj svoj, mogu slobodno reći, nemjerljiv diplomatski posao za Bosnu i Hercegovinu? Žalite li za nečim neurađenim i nedovršenim?

SACIRBEY: Ono što me je i približilo ljudima i učinilo me prihvate, također je dovelo do toga da me se percipira kao opasnost; bio sam više Amerikanac kad su u pitanju moje vrijednosti i volja da naglas govorim protiv izdaje tih vrijednosti. Nekim evropskim diplomatama moj američki karakter nije dopustio da primjene uobičajenu taktiku hranjenja osjećaja balkanske inferiornosti. Što se tiče američkih diplomata, neki su znali da svojim djelovanjem nisu samo potcjenjivali BiH, nego su time izdali američke vrijednosti.

Naravno, ono što se od tada dešavalo, od Ukrajine do Sirije, pokazuje kako je potcjenjivanje BiH imalo dalekosežne posljedice – neke su direktno pokucale na vrata evropskih i američkih gradova koji su bili percipirani da su iznad nacionalizma i mržnje, koji su kontaminirali bivšu Jugoslaviju.  Dezintegracija je postala trendom, a Donald Trump je postao novi nosilac poruke budućnosti.

PATRIA: Doživjeli ste užasne progone. Po meni, to se dogodilo jer ste bili ozbiljan svjedok protiv Miloševića u Tribunalu i jer ste mogli biti ključni čovjek u zastupanju tužbe BiH protiv Srbije i Crne Gore. Platili ste strašnu cijenu, poniženja i dugog kućnog pritvora. Pokušavajući dati odgovor na to, jednom sam napisao da političko Sarajevo nije bilo doraslo igrama koje su protiv vas vodili neprijatelji Bosne. Vi nam recite da li je taj vaš progon imao veze sa svjedočenjem pred Tribunalom u Hagu protiv Miloševića? Ili je na taj način ometan vaš potpuni angažman pred Svjetskim sudom pravde (ICJ)?

SACIRBEY: Na personalnom nivou, osjećam da je bila čast služiti BiH ili, naročito, onim građanima BiH koji su se borili, žrtvovali ili su se bar uspjeli održati u anonimnosti. Čak i oni koji su napustili BiH kao izbjeglice, bili su frustrirani nemogućnošću da urade nešto više u sprečavanju patnje u njihovoj domovini, patnje njihovih prijatelja i porodice. Naposlijetku, imao sam tu mogućnost da napravim malu razliku.

Dakle, ako me vidite kao nekoga ko je prevaren, onda se za BiH i njene građane, nažalost, mogu samo upotrijebiti još teži termini, u pogledu mnogo veće nanesene nepravde, bilo u pogledu postdejtonske implementacije ili procesa pred Međunarodnim krivičnim sudom.

Mislim da sam mogao napraviti pozitivan pomak, ali BiH je bila žrtvovana zarad koristi, predrasuda ili kombinacije te dvije činjenice. Pored toga, prikaz njenih branilaca i vođa je također trebao biti izmijenjen kako bi se historija ponovo napisala, da bi se onda svi mi prikazali kao vjerski fundamentalisti, ekstremni nacionalisti i/ili korumpirani političari. Pošto je sada historija izdaje Srebrenice i ostalih dijelova BiH postala jasnija, moram podsjetiti na to kako je svojevremeno predsjednik Alija Izetbegović gotovo trenutačno optužen za ovaj „dogovor“ iza kojeg su mnogi međunarodni lideri nastojali sakriti vlastitu krivicu.

Iako smo se predsjednik Alija Izetbegović i ja razlikovali u koječemu, to je bilo uglavnom usljed naših različitih generacijskih perspektiva i značajno različitih životnih iskustava. Mislim da je i on također želio slobodniju, demokratsku i reintegrisanu BiH od ove kakvu sada imamo, iako su se naše vizije zasigurno razlikovale. Međutim, postojeći sistem koji omogućava sve – od golog fašizma preko etničko/religijskog pokroviteljstva do različitih ideja stvarne ili izmišljene korupcije, kreacija je Dejtonskog sporazuma i naročito, više nego ikada ranije, njegove vertikalne implementacije. Umjesto da se agresivno traga za promjenom onog što ne valja, u srži ovog neprirodnog sistema i funkcionisanja njegovih institucija, vidimo konstantan pokušaj revizionizma.

PATRIA: Šta je nakon svega bio rezultat tih strašnih optužbi protiv vas? Progon je počeo 2000. godine. U januaru 2002. godine je Vlada BiH izdala potjernicu za vama. Uhapšeni ste u martu 2003. godine. Kako danas objašnjavate ta dešavanja? Iza svih tih optužbi je, tvrdili ste, stajao neko iz Vlade BiH. Ovdje se jasno govorilo da je taj neko Zlatko Lagumdžija. Zašto u vašu odbranu protiv te priče o trošenju sredstava nije jasno i nedvosmisleno stao tada odlazeći predsjednik Alija Izetbegović?

SACIRBEY: Mislim da sam o tome govorio bezbroj puta, a ponavljanje odgovora tokom vremena samo dodaje na vjerodostojnosti cijeloj priči. Iz mojih prethodnih odgovora (gore) možete procijeniti šta mislim o motivima mog progona, a vjerujem da su ti motivi u značajnijoj mjeri došli izvana nego iz same BiH. Što je najvažnije, mnogo je grijehova za koje se neko može optužiti, s osnovom ili bez osnove, ali ono što najteže doživljavam je vidjeti sebe kao žrtvu koja traži suosjećanje.

U knjizi i filmu „Grof Monte Kristo“ Aleksandra Dime koje sam uvijek cijenio, najvažnija lekcija je da iskupljenje nije u osveti nego u tome da se izdigneš iznad onih koji te žele u zamci, ne samo njihovih optužbi, nego i njihove igre napada i odgovora. Život nudi priliku da uradiš više dobrog za sebe i druge, umjesto da te definira osveta. Ako se moraš boriti, vodi bitku za budućnost, a ne za prošlost.

PATRIA: Iz povjerljivih izvora potvrđeno mi je da ste, suprotno od optužbi za nekakvo enormno trošenje sredstava,  vi potrošili svojih 600 hiljada dolara u poslovima koje ste radili za Bosnu i Hercegovinu.

SACIRBEY: Nikada se time nisam hvalisao, samo sam se tom činjenicom  branio kada su me optuživali. Moji doprinosi u sredstvima za potrebe BiH su bili značajni, ali bilo je tu i drugih sredstava, iz različitih etničkih grupa koje su podržavale BiH, pored humanitarne pomoći. Ipak, sa zadovoljstvom se prisjećam prvog diplomatskog ureda BiH u New York Cityju, a to je bio taj moj ured na 6. aveniji.

U toku prve dvije godine i više naših značajnih diplomatskih napora pri UN-u, nismo dobili nikakvu podršku iz Sarajeva, bili smo samoodrživi i ovisili smo o podršci i voluntarizmu određenih pojedinaca.

PATRIA: Je li vas bosanski tim u procesu protiv Srbije komunicirao u toku pripreme tužbe BiH protiv Srbije i Crne Gore i kasnijeg iznošenja dokaza? Kako ste primili presudu ICJ iz 2007. godine? Koliko je pravde ili nepravde u njoj?

SACIRBEY: „Slučaj genocid“ protiv srbijanske vlade (koji je također formalno uključivao Crnu Goru) ostaje bez satisfakcije i iz perspektive pravde i legaliteta. Što je još važnije, moramo naglasiti pitanje postojećeg genocida i daljeg razvoja rezultata tog zločina, radije nego lijeka protiv istog ili njegovog poništavanja.

Kao neko ko je započeo (zajedno sa profesorom Boylom) i nastavio ka istom cilju kao predstavnik BiH, moram naglasiti različite i često vrlo sumnjive napore da se ovaj slučaj „ubije“, koji su ponekad dolazili iz Beograda pa čak i iz Sarajeva, ali što je zabrinjavajuće, i od međunarodnih političkih lidera. Otud su odluke u pogledu slučaja odraz politike umjesto pravde ili zakona.

Politički lideri iz BiH su tražili moj savjet u pogledu ovog pitanja, a ja sam pružio i ohrabrenje i nove perspektive. U svojoj potrazi za pravdom, BiH, uključujući njene žrtve, možda će morati tražiti platformu u Komisiji za ljudska prava Ujedinjenih nacija, čak i u novom postupku pred Međunarodnom krivičnom sudu i drugim odgovarajućim nacionalnim i međunarodnim institucijama, ali ICJ-u se ne može dozvoliti da jednostavno zatvori (slučaj). Tako da će biti potrebno čvrsto političko i pravno rukovođenje.

Prema BiH se još uvijek odnosi kao prema zemlji sa invaliditetom

PATRIA: Jesu li vas komunicirali oko moguće revizije tužbe pred ICJ? Govorilo se i da bi, čak, vi bili najbolji i jedini moćni zastupnik te tužbe i da je strah od te mogućnosti napravio paniku među neprijateljima BiH, koja vas je onda koštala brojnih kleveta i ličnog užasa. Mogućnost za reviziju tužbe ističe 27. februara iduće godine. Ima li uopće ova država vremena da se eventualno napravi revizija procesa na Svjetskom sudu pravde?

SACIRBEY: Vjerujem da moji prethodni odgovori odražavaju moje stavove u pogledu vašeg pitanja. Ipak, dozvolite mi da naglasim da, pored pravnih vještina, također mora postojati političko rukovođenje. Naglasio bih da pitanje „genocida“ tada i njegovog nastavka danas u BiH ostaje neriješeno. I dok snažno podržavam normalizaciju odnosa između BiH i Srbije, kao i Crne Gore i svih susjeda, situacija unutar BiH se ne može okarakterisati kao normalna niti čak usklađena sa međunarodnim normama i zakonima.

Prema BiH se još uvijek odnosi kao prema zemlji sa invaliditetom, dakle, kao ovisnoj umjesto kao prema zemlji enormnog potencijala da bude članica koja može doprinijeti, pa čak i kao neophodan saveznik euroatlantskoj porodici u današnjem svijetu velikih izazova.

Voljan sam dati svoj doprinos bez titula i fotelja

PATRIA: Kad bi vam neko opet ponudio da budete ministar vanjskih, šef diplomatske misije ili ambasador BiH, šta biste pomislili i kako bi reagirali?

SACIRBEY: Mislite da mi tako nešto nije već ponuđeno?! Budućnost je i za nove talente i hrabre ljude. Ja sam voljan dati svoj doprinos bez titula i fotelja. Vrijeme rata je prošlo i potreba za improvizacijom je manja, pa sada trebaju ljudi koji jasnije vide smetnje unutra i moguće neprijatelje vani. Ovdje bih naglasio da je važno da vođstvo u BiH jasno vidi odnos međunarodne zajednice prema BiH, te zašto je tu važno promijeniti njihov kao i naš mentalni sklop.

PATRIA: Jeste li ikad pomislili da napišete svoje memoare? Svi mirovni pregovarači, koji vas pominju u svojim memoarima govore o vama najčešće s otvorenim poštovanjem. Pomišljam da već i radite na tim memoarima.  Siguran sam da bi to bilo nešto što bi uveliko koristilo diplomatiji mlade države BiH.

SACIRBEY: U toku proteklih nekoliko godina sam dosta toga napisao, ali ne baš sistematično. Možda oni koji bi željeli da uče iz naših grešaka i uspjeha mogu nešto od toga istražiti – mislim da sam bio  vrlo otvoren i objektivan. U svakom slučaju, možda će uskoro doći vrijeme za nešto sveobuhvatnije i sistematično, bar u pogledu bilježenja historije.

(mb)

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s