Iz srednjovjekovne bosanske i balkanske historije…

.. Dok je osmanlijska sila koncentrično i jedinstveno postupala, dotlen su hrišćanski narodi samo od slučaja do slučaja solidarno bili udruženi. U jednu ruku vidimo mađarske, njemačke, srpske, hrvatske, bosanske, albanaške, italijanske, poljačke, grčke i vlaške porodice u tijesnu srodstvu, koje ne remeti razlika rimskog, pravoslavnog pa i patarenskog vjerozakona, koje se unatoč nacionalnim i državnim protivnostima ipak oživotvorilo.

U drugu ruku pak trebalo je samo mala povoda i ovaj bi se konglomerat namah raspao u svoje stihije. Imade porodičnih razmirica i u domu Osmanovu, ali u njemu najposlije svakad pobjeđuje osnovno načelo turske politike, osvajački rat, ekspanzivnost. No amo spadahu još i druge pobude.

Već su nekoliki, osobito noviji pisci uputili na to, da solidarnost Hrišćana protiv Muhamedovaca prije turskog osvojenja cijelog balkanskog poluostrva nije bila onakva, kako bi se po ratovima i ustancima i po docnije razbuđenom narodnom osjećanju mogla zamisliti. Prije nego što je sultan osvojio Carigrad, nijesu Hrišćani gledali u njemu dindušmanina svojega, on je balkanskim vladarima bio dragocjen saveznik u njihovim razmiricama.

Često bi bivalo, da bi se otomanski neprijatelj na svoju štetu omalovažavao. Istom kad se uvidjelo, da muslomanstvo sa svojom discipliniranom moralnom silom, i turska vojska sa svojom jedinstvenom snagom sistematično prodiru i sve razoravaju istom onda je nastupila reakcija, istom onda prodr'o je papa sa svojom devizom: Rat krsta protiv polumjeseca. Ali onda već dockan bješe, jer se otomanska sila brzo bješe prilagodila evropskoj državnoj sistemi, te postala činilac u evropskoj politici, sa kojom je svaka sila računati morala.

Znameniti boj na Kosovu 1389. godine smatra se vazda kao međašni kamen srpskog državnog života. To prvo nije istina, a drugo je nepravo. Nije istina s toga, što se srpska despotovina do 1459. održala, a potpuno upropašćenje srpskog narodnog življa pošlo je za rukom istom poslije pada Biograda (1521.); drugo je nepravo s toga, što se čini krivo Stefanu Lazareviću i Đurađu Brankoviću, jer obojica vrše sa svijem znamenitu ulogu u historiji balkanskog poluostrva.

Pa šta vidimo poslije boja na Kosovu, biva neutolimu mržnju propale dinastije i srpskog naroda?

Vidimo, da kći Lazareva, poginulog vladara, Mileva (Olivera) dolazi u harem sultana Bajazida, a 13 godina poslije ove znamenite propasti bore se srpski četnici najjunačnije u boju kod Angore (1402.) za sultana, za sina upropastitelja srpske nezavisnosti.

I Đurađ Branković, nasljednik Stefana Lazarevića, pristaje također uz tadašnje prilike, i njegova mila kći Mara dolazi u harem sultana Murata II.

S jedne strane nevoljan položaj, s druge tada prirodna državna premoć Osmanlija prisiliše balkanske vladaoce, da se prilagode kadru turske politike. Đurađ Branković pokušavao je začudnom gipkošću, da se održi prema turskoj nadmoći, ali je zapao u nezgodan položaj naspram susjedne Ugarske, koja tada vojnički i državno prevlađivaše, pošto se srodio i svezao s onom strankom, koja je stojala na ratnoj nozi sa častoljubivim domom Janka Hunyadyja. A Janko Hunyady imađaše javno mnijenje i većinu naroda za sobom; on je predstavljao hrišćansko junaštvo, dočim je Đurađ prema svojemu položaju oportunista bio.

Želja nam je, da u nekoliko rasvijetlimo ovu epoku, u kojoj ugarska, bosanska, srpska, vlaška i osmanlijska historija stoje u tako tijesnom međusobnom dodiru

(Iz teksta ‘Prilozi k objašnjenju izvora bosanske historije’ – LJ. THALLOCZY, GLASNIK ZEMALJSKOG MUZEJA, 01. 04. 1893.)

(MiruhBosne)

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s