Hadžije Bosanci-katolici u Palestini

Po sebi se razumije, da je kršćane sviju vremena i iz svih krajeva vuklo srce u Svetu Zemlju, naročito u grad Jeruzalem, da ondje izliju svoja čuvstva i ponesu u domovinu najugodnije uspomene.

Naš zemljak, sv. Jeronim, nije se mogao rastati od sv. mjesta nikako i Rim i časnu službu kod Pape Damasa ostavio je, pa se trajno nastanio nedaleko od Jeruzalema, u Betlehemu, gdje se i u vječnost preselio. Put morem, makar nije bilo današnjih parobroda, bio je ipak, kao i danas, puno pogodniji. Mlečani su imali posebnu lađu (Galeazza), kojom bi prenosili hodočasnike u Palestinu svake godine; iz Mletaka bi krenula svečano ispraćena od dužda, senatora i sve odlične gospode.

Kad bi stigla u palestinsku luku Jaffu, trebalo je preko Kustoda u Jeruzalemu, starješine franjevaca-čuvara svetišta, isposlovati od turske vlasti dozvolu, i tek onda bi se hadžije iskrcavali i krenuli prema Jeruzalemu. Po svoj prilici su ovaku lađu imali i Dubrovčani, a nema razloga ne držati, da su i druge, trgovačke lađe prenosile hadžije pojedince ili u skupinama.

Koliko li ih je bilo iz naših zemalja, koliko li iz Bosne i Hercegovine? Ovo mi je pitanje palo na um, kad sam prije sedamnaest godina više mjeseci boravio u Palestini. A tko bi na to pitanje mogao odgovoriti? Dični čuvari svetišta palestinskih uz ostale ustanove podržavali su u znamenitijim mjestima, na pr. Betlehemu, Nazaretu, a pogotovu u Jeruzalemu, hospicije, gostinjce, gdje bi hodočasnici dobivali uz stan i opskrbu vodiče, da im pokažu i protumače razna svetišta.

U Jeruzalemu su i popisivali hodočasnike. 1. ožujka godine 1908. izašao je prvi broj »Diarium Terrae Sanctae«. Listajući taj Diarij naišao sam i na »Navis Peregrinorum«, naime na popis hodočasnika. Tu sam mislio naći odgovor na ovo pitanje, i našao sam, ali tek djelomično, jer popis počinje istom od godine 1560.; iz prijašnjih godina popis je bez sumnje nastradao, izgubio se; osim toga objelodanjena su bila imena samo do godine 1636. Ali dobrotom tadanjega savjetnika u upravi Kustodije Svete Zemlje, Slovenca vič. O Benigna Snoja mogao sam saznati za imena svih sve do mene, tada posljednjega hadžije iz Bosne, koji su odsjedali u gostinjcu oo. franjevaca, što se u novije doba zove »Casa Nuova«.

Kako su mene zanimala imena naših u Diariju i u vrelu, iz kojega je crpio Diarij, tako će sigurno zanimati mnoge, pa ih ovdje iznosim. Pripominjem, da imena, kako se po sebi razumije, nijesu pisana jednom rukom, pa, čini se, nijesu pisali svojih imena ni sami hodočasnici, nego ih kazivali onomu, koji je o tome vodio brigu; s toga su gdjegdje kratkoće i nejasnoće kod prezimena, imena, gradova…

Osim toga u onom popisu stavljalo se pod »Bosna Argentina« sve, dotkle sa protezala franjevačka provincija istoga imena, a ne samo krajeve Bosne prije rata; no pošto ih nema mnogo iz one prostrane »Bosnae Argentis nae«, neću ih ispuštati.

Do konca 16. vijeka spominje se jedan jedini, i to veoma kratko, naime, da je 6. travnja g. 1597. došao Franciscus Bosnensis.  Ali 9. ožujka g. 1602. prispjelo je u Palestinu više Bosanaca, i to većinom Sarajlija: Antonius, filius Georgii de Serralio, Bosnensis. Helias filius Georgii de Mattsei (Matić?), Bosnensis, civitatis Serralii. Stephanus filius quondam Mihaelis de Martio (Martić?) civitatis Serralii. Gabriel de Martio civitatis Serralii. Joannes filius quondam Nicolai civitatis Serralii. Joannes filius quondam Thomae de Mariis (Marić?) Bosnae Argentinae. Gabriel filius Matthaei de Mattsei Prov. Bosnae Argentinae.

Godinu dana kasnije (1603.) u lipnju prispio je neki Franciscus de Bosna, a među Bosance možemo valjda ubrojiti hadžiju prispjelog 16. kolovoza iste godine, o kojem stoji samo: Christoforus Provinciae Argentinae.

Od tada kroz nekoliko godina ne putuje nitko iz Bosne u Palestinu. Istom 6. studenoga g. 1611. dolaze trojica: Dnus Martinus de Marinis (Marinić?) de Serralio oppido Bosnae Argentinae. Druga dvojica su: Nicolaus Pauli de quins que Ecclesiis (Pečuh?) Bosnae Argent, i Marcus Georgii de Belgrado Bosnae Argent. Četiri godine kasnije (1615.) dne 25. ožujka sa Francuzima dolaze i dvojica iz Bosne: Joannes Rada de Bosna Argentina (bez oznake grada), i Matthias Supanovichki ev. Bosnensis.

Nakon petnaest godina, 1630. dne 27. travnja evo u Jeruzalem opet dvojice iz Bosne: Simon Estovanno (?) civitatis Zarave Provinciae Bosnae. Matthaeus Barthullo oppidi der Venta (Derventa) eius dem Provinciae. Slijedeće godine dolaze opet dvojica, ali ne zajedno; 15. travnja: Petrus Andreas Bosnae Croatiae Dieccesis Sophiae, a 1. lipnja sa Francuzima: Matthias filius Thomae Provinciae Bosnae.

Sam samcat dolazi u Jeruzalem 11. ožujka 1634.: Dnus (gospodin) Michael Noahe Bosnensis. Slijedeće godine, 1635., 25. veljaee prispješe dvojica: Marcus Stephani Procurator apostolicus Bosnensis, i Laurentius Nicolich Procurator apostolius Bosnensis. Iste godine, nešto kasnije, 6. ožujka, evo još dvojice, jedan je Ramljak, drugi Skopljak: Petrus Elias de Rama Bosnensis, i Josephus Nicolaus de Scoppia Bosnensis. Napokon 1636. dne 5. veljače došla su u Jeruzalem samo dva Bosanca: Abraham filius Georgii Bosnensis, i Petrus filius Matthiae Bosnensis. Dalje u Diariju nema nikakvih imena; za moga boravka u Palestini nije više izilazio, a da li je kasnije rata nastavio, nije mi poznato.

Imena slijedećih hadžija-katolika iz Bosne, koliko mi je prema gornjemu poznato, nijesu publicirana, a zabilježena su kod Kustodije Svete Zemlje. Ja ću ih kratko navesti, kako su zabilježena.

Godine 1638. siječnja 25.: Laurentius de Marco (Markić, Marković?) a Borovnica, Arg. Bosnae. Mattbias de Thomaso (Tomašević?) a Camensgrado, Arg. Bosnae. Daniel de Stephano (Stjepanović?) a Seraglio (Sarajevo) Bosna. Godine 1640. siječnja 8.: Augustinus Dragoilovich a Verbosana Bosnae Argentinae. Matthias Marianus Novcic a Seraglio Bosnae Argentinae. Gregorius (filius) Bogdana a Seraglio Bosnae Agentinae. Mathias f. Joannis a Seraglio Bosnae Argentinae. Thadaeus f. Bogdana a Seraglio Bosnae Argentinae. Godine 1642. siječnja 12.: Nicolaus Radich a Seraglio Bosnae Argentinae. Iste godine 4. prosinca: Isach Seralensis Bosnae. Justus Radich Seralensis Bosnae. Iza ovih su zabilježeni, a pet dana prije (3. prosinca) su stigli: Marcus Stradiva a Bosnae. Elia Purianich a Bosna. Joannes I. Mihaelis Seraliensis a Bosna. Martinus Succa Bosnensis. Dne 16. listopada g. 1644.: Georgius Ivanovich ab Iska« rusenan (!?) Bosna. Dne 13. listopada g. 1645.: Paulus f. Petri Canisiensis(?) a Bosna. Dne 26. listopada g. 1647.: Petrus Nicolich a Gabela Bosna Argentina. Dne 6. ožujka 1650.: Antonius f. Nicolai a Bosna Argen tina. Dne 17. travnja 1653.: Laurentius f. Thomae Belgradensis. — Pater fr. Joannes a Radugna, reg. observantiae Frum Min. Provinciae Bosnae Argentinae. — Pater Fr. Matthaeus a Devento, reg. obs. Fr. Min. Prov. Bosnae Arg. Dne 14. siječnja 1658.: Nobilis Dnus Franciscus a Thomaso (Tomasić, Tomašević?) Civit. Belgradensis. Dnus Petrus de Christophano Civit. Belgradensis. Dne 11. veljače 1665.: Joannes Barisich (Barišić), Derventa, Bosna Arg. — Martinus Orvat Lippa Bosna Arg. — Lucas Petronci (Petrović?) Seonica Bosna Arg. — Augustinus, Jajce, Bosna Arg. Dne 19. ožujka 1666.: Vincentius Matthaeus Cassapovich Civit. Belgradensis. — Joannes Paulus Civit. Belgrad. Dne 4. travnja 1667.: Honestus vir Sphius (?) Civit. BeL grad. Dne 2. veljače 1673.: Franciscus Jovanovich Civit. BeL grad. A 8. travnja iste godine: Honestus vir Elias Vedaich Civit. Belgrad. Dne 4. veljače 1681.: Generosus Dnus Paulus Augustini Brankovich Seralla a Bosna Argentina. — Dnus honestus Juvenis Antonius Ivanovich a Saraila Bosna Arg. — Progovic Braianovich a Saraila Bosna Arg. — Honestus Juvenis Nicolaus Milesich (Milešić) a Bosna Arg. — R. P. Fr. Marcus Bobresich a Jaica, vicarius conventus St. Spiritus Foinica Prov Bosna Arg.

Od sada su sve rjeđi Bosanci u Palestini. Istom nakon pedesetak godina, dne 17. travnja 1736. javlja se: Stephanus Mangincovich a Seralio. I onda nakon stotinu i deset godina, dne 19. ožujka 1847.: Pietro Giov. de Seraja Bosna, kako su mi neki rekli, u Sarajevu onda dobro poznati Hadži Pero Livajić, zvan Sahadžija. Iza ovoga imena od Bosanaca zabilježen je onaj, koji ova imena ovdje donosi. U prošlom stoljeću su počeli pojedini narodi i države dizati u Jeruzalemu gostinjce za svoje hodočasnike. Medu ovima je bio i gostinjac austrougarski »K Svetoj Obitelji«, koji je vodio popis svojih hodočasnika od godine 1863. Iz Bosne ih je tu zabilježeno 12, od kojih spominjem samo: dne 25. ožujka 1890.: Andrija Jagatić, kanonik, Sarajevo.

Iz teksta ‘Hadžije katolici u Palestini iz Bosne i Hercegovine’. Autor: IVAN DUJMUŠIĆ, Kalendar Napredak, 1931.

Foto: Jerusalem, Palestina – početak 20. vijeka.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s