Bitka za oklopni voz – Velika pobjeda bosanske armije u gradu ‘Zmaja od Bosne’

Gradačac, grad svijetlih tradicija u kojem je još u doba slavnog Huseina-kapetana Gradaščevića rođena ideja o samostalnosti države Bosne i Hercegovine, predstavlja jednu od blistavijih epizoda odbrane Bosne od 1992. do 1995. godine.

Operacija “Oklopni voz” u Gradačcu dogodila se u vrijeme kada je agresor bio najjači, kada je jedan veliki dio teritorija RBiH bio već okupiran i kada se odbrana naše zemlje našla u velikoj neizvjesnosti.

Godina je 1992. nelegalna “Vojska Republike Srpske” (“VRS”) probojom kroz Posavinu, predvođena generalima Momirom Talićem, Novicom Simićem i Slavkom Lisicom, operacijom “Koridor” okupirala je tokom juna i jula Modriču, Derventu i Odžak, a bezrazložnim i iznenadnim povlačenjem hrvatskih jedinica u Slavoniju, 6. oktobra 1992. predat im je i Bosanski Brod.

Tako je “VRS”, izuzimajući otpor “HVO-a” u Orašju, izašla cijelom dužinom rijeke Save na državnu granicu Bosne i Hercegovine. Gradačac je ostao jedini grad u Posavini koji je branila i odbranila bosanska vojska. Na taj grad svakodnevno su ispaljivane hiljade artiljerijskih projektila.

Djelovanja aviona po Gradačcu nastavljena su i nekoliko dana poslije 9. oktobra 1992., kada je Rezolucijom UN-a 781 uvedena zabrana letova iznad BiH. Radovan Karadžić je bio opsjednut osvajanjem Gradačca te je često u svojim šizofrenim TV nastupima izjavljivao: “Uskoro ću popiti kafu na kuli Zmaja od Bosne”. Novinari na “Srpskom radiju Šamac” Gradačac su u svojim emisijama nazivali “loto grad”, objašnjavajući da u njemu nema nijedne kuće bez sedam pogodaka.

Bitka za oklopni voz na ulazu u Gradačac, u “crnoj kutiji agresorskih srpskih poraza u BiH”, zauzima posebno mjesto. Nakon silnih bezuspješnih pokušaja da zauzme Gradačac, agresor poduzima ofanzivu 22. oktobra 1992. u kojoj munjevitom akcijom planira za nekoliko sati zauzeti grad, tako što paralelno s tenkovsko-pješadijskim napadom na linije branilaca upućuje oklopni voz opremljen najsavremenijim borbenim sredstvima i elitnim jedinicama, natrpan ogromnim količinama naoružanja i municije.

U vozu je bilo municije više nego u skladištu Drugog korpusa Armije RBiH, a mi smo se već bili suočili s nestašicom materijalnih sredstava. Bilo je tu pamova, patova, maljutki, protivoklopa, minobacača, megafona, spremne srpske zastave…

Voz je krenuo sa stanice u Modriči i došao do Gornjih Bara u zoni odgovornosti Požaričke čete 107. viteške gradačačke brigade. Prvo je ujutro u 7.45 sati u rejonu Vide 2 otpočeo napad tenkova i transportera. Krenula je žestoka borba. Prema tajnom planu “VRS”, oklopni voz je trebao da uđe u industrijsku zonu Gradačca, da bi po ulasku agresorske snage jednim dijelom blokirale pristup vozu, a drugim izvršile udar s leđa na snage odbrane na potezu Požarike – Srednjoškolski centar Vida i time zauzele centar grada.

Omer Kujraković, komandir voda 2. čete 7. bataljona 107. viteške brigade, imao je samo 20 vojnika sa sobom, a morao je nešto učiniti da zaustavi grdosiju na šinama i najezdu neprijateljske žive sile.

Zaustavili grdosiju

– Gledao sam s mutvaka jedne nezavršene kuće kada jedan moj vojnik i jedan vojnik Požaričke čete RPG-om gađaju voz. Kad ga pogode direktno, na vozu samo fleka ostane, ništa mu protivoklopno oružje nije moglo – sjeća se Kujraković.

Prijelomni trenutak bitke bio je dolazak gradačačke tenkovske jedinice na samo mjesto megdana s oklopnim vozom. Tenk, kojim je komandovao Sead Osmanović, ispalio je četiri pancirne granate na oklopni voz, nakon čega se on zapalio. Iako su s voza na tenk djelovali maljutkom, zbog blizine od nekoliko stotina metara, pokušaj je bio neprecizan.

Bio je to početak kraja grdosije koja je krenula u osvajanje Gradačca. Neprobojni bedem sastavljen od pancirnih srca bosanskih ratnika zaustavio je grdosiju. Borbe su trajale sve do večernjih sati, a pobjedi su znatno doprinijeli i borci iz Gračanice. Naredna tri dana gradačački branioci izvlačili su zarobljeno oružje i municiju s voza.

Pobjeda je odjeknula širom Bosne i Hercegovine

Pokojni brigadir Ivan Mijačević Mijač, komandant 107. viteške gradačačke brigade, o tom historijskom danu za života je kazao:

– U vozu je bilo municije više nego u skladištu Drugog korpusa Armije RBiH, a mi smo se već bili suočili s nestašicom materijalnih sredstava. Bilo je tu pamova, patova, maljutki, protivoklopa, minobacača, megafona, spremne srpske zastave… U tom općem napadu na Donje Ledenice, Gornje Bare i dalje prema Požarikama Srbi su upotrijebili sve što su imali. Branioci su briljantno odradili posao, posebno tenkovska posada, četa s Požarika i interventna jedinica koju su predvodili Adem i Bajro. Znatno je poboljšan moral svih branilaca Gradačca, a pobjeda je odjeknula širom Bosne i Hercegovine.

Gradačac, grad svijetlih tradicija u kojem je još u doba slavnog Huseina-kapetana Gradaščevića rođena ideja o samostalnosti države Bosne i Hercegovine, predstavlja jednu od blistavijih epizoda odbrane Bosne od 1992. do 1995. godine. Gradačačka 107. viteška brigada bila je jedna od najbrojnijih brigada u Armiji RBiH, kontrolirala je liniju dugu 70 kilometara i bila ukrašena multietičnim sastavom od početka do kraja agresije na RBiH.

Oktobar 1992. bio je velika raskrsnica, poslije koje ništa više nije bilo isto na gradačačkom ratištu. Da je ovo dan od sudbinskog značaja za odbranu Gradačca i ovog dijela Bosne, pokazuje i to da je 22. oktobar, kao praznik pobjede, postao dan općine Gradačac.

(armijabih.net/MiruhBosne)

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s