Povratak dijaspore na bosanska brda

Na visoravni između Bihaća i Krupe Bosanci iz Austrije i Švajcarske proizvode pšenicu i struju, na zemlji koju su seljaci prodali bježeći u gradove

Nismo imali predstavu da iznad unskog kanjona, poviše surovih klisura između Bihaća i Bosanske Krupe, postoji toliko lijepe obradive površine, sve dok nas nije pozvala čitateljka Oslobođenja Enisa Salihović da upoznamo njenog brata Fadila Bužimkića, velikog entuzijastu za ekologiju i organsku poljoprivredu.

– Morate to da zabilježite, toliko daleko od svakog puta, bez struje i vode, on je sagradio odmaralište za planinare a da nije računao na ikakvu korist, kazala nam je Enisa.

Bunar i Una

I zaista, iznad kanjona stoji prelijep vidikovac, ali to nije sve, Fadil Bužimkić je počeo i obnovu prastarog austrougarskog bunara na obližnjoj lokaciji, koja je sve donedavno zbog visine bila bezvodno područje, iako je rijeka Una na puškomet daljine.

– To je sve bilo zapušteno i zaraslo, iako su u ratu izbjeglo stanovništvo i borci iz Bosanske Krupe preživjeli najgore dane uzimajući vodu iz ovog bunara. Morao sam silaziti u okno i ponovo ga otkopavati, a dolje sam vidio kupolaste kamene bazene koje su samo Austrougari mogli sagraditi. Mislim da je svaki izvor pitke vode u BiH potcijenjen, da bi trebao biti prezerviran i sačuvan, jer naše vode imaju mnogostruka ljekovita svojstva i bogat sadržaj kakav nije moguće dobiti iz plastičnih flaša, kaže nam Fadil, protivnik svega što nije prirodno.

A na ovom području priroda zaista caruje, jedan za drugim smjenjuju se brežuljci koji se pretvaraju u visoravan. Dva su naselja, Ćojluk i Perna, zbog daljine i slabe infrastrukture gotovo napuštena. Ljudi su decenijama odlazili iz ovog kraja, sve donedavno kada su se okolnosti promijenile.

– Dobili smo vodu, pregovarao sam sa inžinjerima iz vodovoda koliko bi takav projekt koštao, a onda se nas dvadesetak mještana udružilo i sad su cijevi položene sve do vrha Ćojluka, kazao nam je Jusuf, Fadilov otac.

No, voda nije jedini razlog, u pitanju je neviđeni entuzijazam Bosanaca koji žive i rade u inostranstvu, a odskora su posjednici ogromne dunumaže zemlje seljaka koji su je prodali i pobjegli u gradove.

Najveće imanje na Ćojluku ima Sejo Novkinić iz Austrije, izgradio je i kuću, uloživši oko milion maraka u nju i pomoćne objekte u nadi da će pokrenuti neki biznis. Dugo je imao problema zbog toga što nema struje, svađao se sa Elektrodistribucijom i zbog agregata koje je htio postaviti i najzad je izgradio panel-ploče na krovovima kojima proizvodi za svoje potrebe oko 6 kilovata električne energije, ispričali su nam mještani.

A Švajcarac Fadil Bužimkić je kupio 100 dunuma zemlje na Ćojluku, dio je uzorao i na njemu posijao čuvenu pira pšenicu.

– Ovo je treća godina kako sijem pšenicu, ali sam tek ove kupio mašinu koja će odvajati zrno od klasa. Planiram svu proizvodnju plasirati na domaće tržište, jer gdje god se ona pojavi u supermarketima, brzo i nestane, pošto su naši građani konačno shvatili njenu nutricionističku vrijednost, priča nam Fadil.

Od jednog zrna njih 10

Pira je prastara vrsta pšenice koju su ljudi prvu uzgajali. Vremenom, ukrštanjem i genetskom manipulacijom stvorene su nove vrste koje se danas koriste, a pira je odbačena jer manje daje i zahtijeva izuzetno težak proces odvajanja zrnevlja od klasa.

Ali, pira nema glutena, nema vještačkih genetski modificiranih sadržaja, tako da je danas postala najskuplja, a najmanje zastupljena pšenica u svijetu. Ona uspijeva samo u čistim ekološkim krajevima, gdje zemlja još nije zatrovana, a Ćojluk i Perna su idealan primjer.
No, ova sela tek neznatno mijenjaju sliku, jer poljoprivredni entuzijasti iz dijaspore su rijetki primjeri onih koji mogu priuštiti veća ulaganja bez tuđe pomoći.

– To su male količine, ograničena proizvodnja, iako ima još jedan entuzijasta koji sadi pira pšenicu na Petrovačkom polju. Ali, ogroman dio prirodnog prostranstva BiH i dalje je zapušten. Jednostavno, nije pravedno da se budžeti na svim nivoima troše na javni sektor, 60 % samo na plaće administracije, da za privredu ostane 10 %, a poljoprivredu još manje. U Evropi se polovina budžeta izdvaja za poljoprivredu. Jer, računica je jasna, posiješ zrno, dobiješ deset! Koliko bi god poljoprivredniku država dala, ona bi dobila puno više, kazao nam je Muharem Begić iz Udruženja poljoprivrednika Krajiška zemlja.

Izvor: Oslobođenje

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s