Heroji oslobodilačkog rata: Adil Bešić

Prva velika pobjeda pod komandom Adila Bešića desila se 12. juna 1992. godine kada oslobađa Bugare. Tog dana u organiziranoj akciji jedinica 4. odreda TO ‘Vrsta’ sa 4 čete oslobodila je prvu teritoriju u BiH i izašla na rijeku Koranu, prirodnu granicu između Republike BiH i Republike Hrvatske. Tokom cijelog rata, to je bio jedini dio vanjske granice naše zemlje koji je kontrolisala Armija RBiH.

BITKE ZA VJEČNOST I LEGENDU

Adil Bešić, sin Adema i Adile, rođen je 5. aprila 1964. godine u Banjoj Luci. Dobio je ime po majci Adili koja je umrla osam dana nakon poroda. Odrastao je uz pomajku Bahriju i oca Adema. Imao je tri brata: Nihada (1963.), Ilijaza (1965.) i Izeta (1973.).

Završio je Vojnu akademiju kopnene vojske nakon čega je kao poručnik, a kasnije kapetan JNA službovao u Tolminu do povlačenja JNA iz Slovenije. Kada je Slovenija proglasila nezavisnost 25. juna 1991., s jedinicama JNA prelazi u Hrvatsku. Početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu priključuje se Teritorijalnoj odbrani RBiH u Bihaću gdje ga raspoređuju na mjesto komandanta Odreda TO ‘Vrsta’.

Poginuo je pri izvođenju borbenog zadatka 28. novembra 1992., kao komandant bataljona 2. bihaćke / 502. slavne bbr. u rejonu Grabeža.

Za hrabrost i izuzetne zasluge u organizaciji otpora posthumno je odlikovan ratnim priznanjem Zlatni ljiljan i Ordenom heroja oslobodilačkog rata u činu majora ARBiH.

Iako je historijat porodice Bešić vezan za Kozarac, porodica Adila Bešića 1966. godine seli u obližnji Prijedor gdje on završava osnovnu školu. Kako u Prijedoru nije imao stalni posao, otac je radio kao vodoinstalater u Zagrebu, a Adilova pomajka Bahrija brinula je o djeci. Svi su bili odlični učenici. Za razliku od braće koji su nastavili civilno školovanje i kasnije studije, Adil se odlučio za vojnu karijeru.

Aktivno se bavio skijanjem, košarkom, trenirao karate i govorio engleski i njemački jezik. Često je dolazio u svoj Prijedor.

Prema podacima Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji (ICTY) više od 1.500 naoružanih Srba uz pomoć JNA u noći sa 29. na 30. april preuzimaju sve funkcije u Prijedoru u cilju stvaranja ‘čiste’ srpske općine, čime nezakonitim pučem ruše legalno izabranu vlast. U gradu i okolini počinje ubijanje i protjerivanje nesrpskog stanovništva. Krizni štab Srpske autonomne regije Krajine izdaje 22. juna 1992. odluku prema kojoj sva preduzeća, kompanije, državne institucije, komunalije, ministarstva i Vojsku Republike Srpske mogu voditi jedino osobe srpske nacionalnosti. Iste vlasti su preko radiotalasa pozivale da sve nesrpske kuće moraju objesiti bijelu krpu kao znak vjernosti srpskim vlastima, a svi nesrpski stanovnici morali su nositi bijele trake oko ruke ako su vjerni novoj vlasti. Svi su ih nosili, i djeca i odrasli.

Ono što se dešavalo tih dana u Prijedoru i okolnim mjestima bio je zločin bez presedana nakon Drugog svjetskog rata u Evropi, gotovo jednak genocidu u Srebrenici. Od 22. do 25. maja Kozarac i druga mjesta u kojima su živjeli Bošnjaci sravnjena su sa zemljom. Za dva dana, samo u Kozarcu je ubijeno 800 ljudi, a preživjeli muškarci, žene i djeca odvedeni su u koncentracione logore i mučilišta: Trnopolje, Omarska, Keraterm i Manjača.

Među njima su bila i tri brata Adila Bešića, pomajkin brat i očevi bratići. Ilijaz i Nihad su pušteni nakon tri mjeseca, a najmlađi Izet oslobođen je tek nakon sedam mjeseci pošto su svjetski mediji objavili podatke o postojanju stravičnih koncentracionih logora u Bosni. Adilova pomajka uz pomoć komšija ostala je u Prijedoru do juna 1993. godine.

‘Ja sam bio u Hrvatskoj i čekao da saznam za sudbinu djece i žene. Najmlađi Izet bio je u logorima Omarska i Manjača. Izašao je u novembru za Švedsku preko UNHCR-a. Ilijaz se neko vrijeme nakon puštanja iz logora borio na travničkim ratištima, a onda kada sam ja bio teško bolestan, došao je kod mene u Zagreb i Hrvati mu nisu dopustili da se vrati. Na kraju su svi otišli u Švedsku. Adila nisam vidio od 1991. godine. Zadnji put sam s njim pričao dvadest dana prije pogibije. Stigli smo se samo upitati za zdravlje i veza se prekinula.’ (Adem Bešić, otac)

BEŠIĆ I ORGANIZIRANJE BRANITELJA BIHAĆA

Uvidjevši da se ideja Jugoslavije guši u krvi prijedorskih, kozaračkih i drugih žrtava velikosrpske agresije, Adil Bešić napušta Jugoslovensku armiju i prijavljuje se u Teritorijalnu odbranu RBiH u Bihaću, gdje preuzima Odred Teritorijalne odbrane ‘Gata-Vrsta’ u blizini bosanskohercegovačko-hrvatske granice.

‘Adil Bešić je odmah, na početku rata, dokazao svoju veličinu kao vojnik i vojskovođa. Dokazao je da ima osobine čovjeka koji je kadar da se nosi s ozbiljnim situacijama. Bilo je to početkom maja 1992. kada je jedan konvoj JNA trebao proći kroz Bihać s tenkovima. Adil je tu odigrao sjajnu ulogu u sprečavanju njihovog prolaska, postavivši takvu odbrambenu liniju kojom je pokazao oficirima JNA i njihovim obavještajcima da ih na ovim prostorima čekaju jake i organizirane jedinice koje će im se suprotstaviti. Ta kolona JNA vratila se prema granici i nije ušla u BiH na tom pravcu. To je bila prva akcija u kojoj je on pokazao svoje organizacione sposobnosti i svojevrsnu hladnokrvnost.’ (Ismet Kurić, komandant 2. bataljona 502. viteške brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

Adil Bešić uspostavljajući vojnu organizaciju već svojim prvim naredbama traži od svojih vojnika profesionalno obavljanje zadataka, strogo kažnjavanje svih nezakonitih radnji i poštivanje Ženevske konvencije. (Naredbe 2. bataljona: 1/15 / 18. 6. 92. i 1/25 / 11. 6. 92.)

‘Naš odred TO ‘Vrsta’ bila je prva formacija na ovim prostorima koja je vojnički profesionalno ustrojena i koja je s Adilom odmarširala 12 kilometara pješke odavde do kasarne ‘Grmeč’. On je toliko ulijevao samopouzdanje borcima koji su išli za njim, da smo se osjećali nepobjedivim. Nisam nikad čuo da je povisio ton na nekoga. Govorio je jednostavno i logično…’ (Dedo Bašan, borac)

BITKA ZA DRŽAVNU GRANICU

‘Ja sebe smatram hrabrim čovjekom, ali Adil je bio hrabriji od mene.’ (Hamdija Abdić Tigar, komandant 502. slavne brdske brigade)

Prva velika pobjeda pod komandom Adila Bešića desila se 12. juna 1992. godine kada oslobađa Bugare. Tog dana u organiziranoj akciji jedinica 4. odreda TO ‘Vrsta’ sa 4 čete oslobodila je prvu teritoriju u BiH i izašla na rijeku Koranu, prirodnu granicu između Republike BiH i Republike Hrvatske. Tokom cijelog rata, to je bio jedini dio vanjske granice naše zemlje koji je kontrolisala Armija RBiH.

Nakon formiranja 502. brigade (kasnije viteške) 15. septembra 1992. planirano je oslobađanje Gradine, jakog neprijateljskog uporišta na Lohovskim brdima, odakle je svakodnevno artiljerija Vojske Republike Srpske granatirala civilne objekte u Bihaću i položaje branitelja.

Prvi pokušaj oslobađanja Lohovskih brda završio je bez uspjeha. Poslije 7 dana, 22. septembra 1992., snage Armije RBiH kreću ponovo u akciji..

‘Naprijed je bio bataljon predvođen Adilom Bešićem koji je do podneva uspio poraziti neprijatelja i zauzeti Lohovska brda zarobivši dva topa ZIS koji su tad za nas bili od neprocjenjivog zbačaja. Bila je to jedna od najbriljantnijih akcija koju smo izveli.’ (Ismet Kurić, komandant 2. bataljona 502. viteške brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

‘Herojstvo Adila Bešića na Lohovskim brdima i Gradini, kada su naše jedinice prvi put osvojile ratni plijen, pokazalo je agresoru da je ovaj narod spreman da se brani i odbrani…’ (general Atif Dudaković, komandant V korpusa i nosilac Ordena zlatnog grba s mačevima).

‘U jednom momentu u toj bici Adil je ostao s dva-tri borcu kod zis-ova do kojih je došao. Četnici su ga okruživali i došli na oko 20-ak metara od njega. On je tražio artiljerijsku podršku od tadašnjeg komandanta brigade Atifa Dudakovića i to da se tuče prostor na kojem se on nalazio.. Mogućnost da i on bude pogođen bila je velika, no ocijenio je da jedino na taj način može razbiti obruč koji se stezao oko njega. I dobro je procijenio, jer je taj napad odbijen, četnici su se povukli, a vrijeme je iskorišteno za dolazak naših svježih snaga.’ (Mehura Selimović, saborac, decembar 1996.)

U bici na Lohovskim brdima Adil Bešić postao je dijelom čuvenih krajiških legendi koje od davnina čuvaju sjećanje na hrabre Bošnjane o čijem se junaštvu i vještini već stoljećima piča po Krajini.

SMRT NA GRABEŽU

Poslije osvajanja Lohovskih brda borci Adila Bešića pomažu drugim jedinicama da sačuvaju linije odbrane, a onda u okviru priprema za zimu započinju pripreme za zauzimanje povoljnih položaja na prostoru Grabeža, jednog od najjačih uporišta srpske vojske u Bosni i Hercegovini.

Armija RBiH 25. novembra 1992. zauzela je dsetak bunkera. Plan je bio da se narednih dana nastavi s akcijama.

‘Noć prije pogibije sjedili smo kod Adilovog bezbjednjaka. Bili smo svi dobro raspoloženi zbog uspješnih akcija. Malo smo se opustili, a Adil je odjednom ustao i rekao da mora ići da poskida neke mine koje je on postavio.’ (Ismet Kurić, komandant 2. bataljona 502. viteške brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

“Adil nije trebao ići da skida te mine. Ta njegova hrabrost mu je uzela život. Skinuo je svoje mine, ja sam skinuo svoje. Rekao je: ‘Hajde još malo naprijed da vidimo šta ima.’ Nismo znali da smo već na 5-10 metara od neprijatelja. Šušnuli smo, čuo se pucanj. Kada sam ga zovnuo, nije se javio.” (Hamdija Abdić Tigar, komandant 502. slavne brdske brigade)

‘Bio je hrabar i požrtvovan. Tako je i poginuo. Nije bilo njegovo ni da minira ni da razminirava. On je postao heroj nakon 6 mjeseci borbe i to vas čini ponosnim što ste ga poznavali.’ (Ismet Kurić, komandant 2. bataljona 502. viteške brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

‘Ja sam zahvalan i Bogu i narodu. Osjećam da ga ljudi i danas poštuju. Ja sam zadovoljan. Kakvih je sve sudbina bilo, drago mi je da njega niko nije patio, drago mi je da je poginuo u borbi.’ (Adem Bešić, otac)

Adil Bešić je svojim umijećem, hrabrosti i plemenitim ljudskim osobinama za svega šest mjeseci rata postao dijelom krajiških legendi. Bataljon kojim je komandovao, dobio je naziv ‘Adil Bešić’, kao i bivša kasarna ‘27. juli’ u Bihaću.

Mještani mjesne zajednice ‘Vrsta’ i okolnih mjesta sagradili su mu turbe još za vrijeme rata. Sahranjen je 2. decembra pored svojih saboraca i šehida u mjesnom mezarju u Turiji.

Adilovo turbe nalazi se pored spomenika Alije Alijagića (1896.-1922.), zaboravljenog heroja. Mještani MZ ‘Vrsta’ i nekadašnji saborci Adila Bešića sigurni su da će još dugo živjeti sjećanje na Adila.

Sead Kreševljaković, KORAK broj 29

(MiruhBosne)

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s