Baščaršijski sebilj

Sebilj! Upita li nas neko: “Šta je sebilj?”, svi ćemo reći da znamo. I naravno da znamo jer pred očima imamo Baščaršijski sebilj. Ali na pitanje znamo li od kuda sebilj i šta znači sebilj u kontekstu etimologije i semantike, malo nas će znati odgovor.

Da bi nam sebilj, tj. njegovo značenje u okviru jezika, graditeljstva i humanosti bio što jasniji evo kratkog kazivanja koje će biti sukus brojnih tekstova o Baščaršijskom sebilju, al’ i “sebiljima” u Sarajevu.

 
Izuzetno je teško razmrsiti put riječi “sebilj” i njegovo značenje, iz jednog prostog razloga, zato što su u “igri” tri jezika, preko kojih je dojezdila ova riječ u bosanski jezik. Slobodan prevod riječi sebilj je dobrotvorna javna česma. Međutim, samo ishodište bosanske riječi sebilj je qur’ānska sintagma “fī sebīli-llāhi” koja znači “na Božijem putu”. A svako dobro il’ svaki hair kojeg čovjek učini jeste na Božijem putu jer tako treba da bude. Iz navedene fraze možemo uočiti da riječ “sebīl” znači put. Ta ista arapska riječ je prodrla i u perzijski jezik pod istim značenjem.

 
Prihvatanjem islama od strane Turaka (Seldžuka) ta ista riječ “sebīl”, tj. put ulazi u njihov jezik, ali sad ova riječ dobija i jedno novo semantičko značenje i to uz perzijsku riječ “hāne”, što znači kuća, pa imamo “sebīlhāne” što na perzijskom i osmanskom jeziku znači “mjesto gdje se dijeli voda”, “podjela vode bez novca (bilo kakve naknade)”.

Dakle, Osmanlije arapsku riječ “sebīl” iz spomenute qur’ānske sintagme uzimaju u formiranju naziva za javnu česmu. Bit će da za Osmanlije ni jedno djelo nije toliko vrijedno i toliko hair djelo kao podići javnu česmu iz koje svako na Božijem putu (bio svjestan tog puta il’ ne) imade popiti vode i okrijepiti se. A šta je voda predstavljala za čovjeka islamskog civilizacijskog kruga? Odgovor na ovo pitanje valja tražiti u svetim spisima, kao npr. Qur’ānu u kojem se kaže: “I On je Taj koji je od vode čovjeka stvorio…”.
Dakle, osmanska sintagma “sebīlhāne” ima direktnu konotaciju sa qur’ānskom sintagmom “fī sebīli-llāhi”.

A Bošnjanin čini zadnju prilagodbu qur’ānske sintagme, te osmanski naziv “sebīlhāne” prilagođava svom jeziku, te tvori riječ “sebilj”, ali sa istim semantičkim značenjem, a to jest: dobrotvorna javna česma. Svaki jezik je živi organizam, on prilagođava tuđice prema svojim jezičkim zakonitostima, pa to čini i naš jezik. Naprimjer, arapske riječi (turcizme) čiji je zadnji vokal dugo i (ī) i konsonant l pretvara-umekšava u lj, tipa: qandīl-kandilj, fetīl-fitilj, zenbīl-zembilj, pa i sebīl-sebilj.

Sebilj na Baščaršiji je jedini sebilj u gradu Sarajevu, ali i u cijeloj BiH. Međutim, brojni izvori navode postojanje i drugih sebilja u Sarajevu. Čuveni putopisac Evlija Čelebija u svom Putopisu (Seyāhātnāma)* navodi podatak da u Sarajevu ima tri stotine sebilja. Ali, taj podatak treba više figurativno shvatiti, a ne doslovno, jer Čelebija je sigurno zadivljen ljepotom šeher Sarajeva pa često puta preuveličava broj onoga što navodi. Ipak, Čelebija je nabrojao poimenice neke sebilje, kao što su: Ferhat-pašin, Husrev-begov, Murat-begov i Gazi Isa-begov.

Nije moguće sve spomenute sebilje ustvrditi i ubicirati, a iz navedenog jasno je da Čelebija pod sebiljima broji i šadrvane pa i česme koje su se nalazile uz džamije i u njihovim haremima. Jer kada spominje sebilj Husrev-begov, treba znati da se radi o šadrvanu kao i kad spominje Ferhat-pašin sebilj koji je zapravo šadrvan. A kada spominje Gazi Isa-begov tada je riječ o česmi. Za sebilj Murat-bega nema drugih izvora koji potvrđuju njegovo postojanje, pa kako zaključuje Hazim Šabanović, bit će da je Čelebija u tome pogriješio. Naravno, u Čelebijnom Putopisu nema spomena o Baščaršijskom sebilju iz prostog razloga što je Putopis iz XVII st., a naš, Baščaršijski sebilj, potiče iz XVIII st.

Naime, nakon što je Čelebija prošao šeher Sarajevom i zabilježio što je zabilježio, nemalo poslje njega šeher će zadesiti nikad viđena katastrofa do tada. Godine 1697. šeher zadesi veliki požar, što ga izazva princ Eugen od Savoje (Princ Palikuća). Grad je stradao, a napose čaršija. Uništeni su brojni objekti, među kojima i sebilji (odnosno šadrvani i česme) koje navodi Čelebija.

Nakon više od pola stoljeća od velikog požara, šeher dobija novi sebilj, ali ovaj put u punom smislu te riječi.

Godine 1753. bosanski vezir Mehmed-paša Kukavica podiže na Baščaršiji sebilj koji se nalazio pet metara niže od današnjeg baščaršijskog sebilja. Treba spomenuti da Alija Bejtić navodi 1755. godinu, kao godinu gradnje sebilja, a Vladislav Skarić navodi 1754. godinu.

Sebilj Mehmed-paše Kukavice bijaše vrlo jednostavna kubusna potkupolna građevina sa jednom prostorijom u kojoj je bio službenik koji je zahvaćao vodu u tasove (i danas se zahvata voda uz samu tekiju na vrelu Bune u qur’ān-tas koji je lancem privezan za zid tekije) iz sebīl kurni, tj. kamenih korita u koje je voda lila iz česme. Ovaj sebilj je imao pristup sa sve četiri strane.

Treba kazati da je sebilj bio spojen sa vodovodom Gazi Husrev-bega.

1891. god. stari sebilj bi porušen, a sagradi se novi na istom mjestu. Međutim, novi sebilj bijaše u sasvim novom ruhu, sagrađen po projektu arhitekte Aleksandra Viteka u neomaurskom stilu. Novi sebilj dobi dvije česme sa kamenim koritima.

Godine 1913. ovaj sebilj bi premješten pet metara prema sjeveru, tj. na mjesto na kojem se i danas nalazi. Od starog sebilja (Mehmed-paše Kukavice) ništa nije sačuvano pa ni tarih koji bijaše na njemu, tek jedna kurna za koju Hamdija Kreševljaković kaže da služi kao korito za česmu u nekoj kući, ali Hamdija K. ne navodi u kojoj ili čijoj kući. Zna li neko gdje je ta kurna (korito)?

Izvor: starigrad.ba

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s