Razgovor o knjizi R. Mahmutćehajića „Andrićevstvo: Protiv etike sjećanja“

Knjiga Andrićevstvo je prvo cjelovito kritičko preispitivanje ideologijskih čitanja, tumačenja i korištenja književnog djela Ive Andrića u nacionalističkim, orijentalističkim i kulturno-rasističkim odnosima prema Bosni, bosanstvu i bošnjaštvu.

To Mahmutćehajićevo djelo osnovano je na filozofskim, teološkim i književno-kritičkim tumačenjima Bosne u njenoj identitetskoj pluralnosti. Njime su dekonstruirane kanonizirane dogmatizacije književne fikcije potrebne nacionalističkim, orijentalističkim i rasističkim vidicima svijeta. Različite pojave estetizacije politike i politizacije estetike u ideologijskim korištenjima pripovjedačkog djela Ive Andrića Mahmutćehajić naziva andrićevstvom.

Kako je vidljivo iz dosadašnjih reakcija, ta knjiga uzbuđuje i liberalne i konzervativne, i nacionalističke i antinacionalističke, i komunističke i antikomunističke krugove postjugoslavenske drame. Iz tih reakcija vidljivi su i raniji i sadašnji razlozi za tabuiziranje nametanih čitanja i korištenja tog djela izvan okvira fikcijske književnosti.

Mirsad Kunić, književni historičar i stručnjak za bosansko usmeno naslijeđe sabrano i istraživano u harvardskoj zbirci Milman Parry, u intervjuu za BNN.BA:

BNN.BA: Obzirom da ćete biti jedan od onih koji će govoriti o knjizi autora akademika Rusmira Mahmutćehajića, „Andrićevstvo: Protiv etike sjećanja“, prilikom njenog predstavljanja u Mostaru, kažite nam šta čitaoci ovog obimnog štiva mogu očekivati?

Kunić: Mogu očekivati nesvakidašnju knjigu o piscu i njegovoj ideologiji, koja se uglavnom podudara sa srpskim ideologijama u posljednjih sto pedeset godina. Mogu očekivati knjigu obimnu po broju stranica, široku po zahvatu problema u svim njegovim varijacajama, duboku u filozofskoj i etičkoj argumentaciji. Mogu očekivati bacanje svjetlosnih snopova na problem iz više uglova: iz političkog, sociološkog, filozofskog, teološkog, teorijskog, dakle, jednu rijetko viđenu erudiciju na našim prostorima.

BNN.BA: Zašto je važno ukazivati na ideologijske zablude? Da li je to negdje i predmet knjige „Andrićevstvo: Protiv etike sjećanja“ autora Rusmira Mahmutćehajića? Šta nam u konačnici autor poručuje?

Kunić: Svi mi smo u zabludi ako mislimo da smo, sa raskidom od ideologizirane prošlosti, lišeni opasnosti robovanja istim ideologijama, prije svega onim koje su imale ambiciju ideološki obojiti sve pore života, između ostalog i književnost, i to književnost koja je u sebi, sa dolaskom KPJ na vlast, nosila nepomirljivu ideju nacije. Svi pisci sa ovih prostora, sa rijetkim izuzecima, robovali su na manje više sličan način toj ideji, čega nije bio pošteđen ni sam Andrić. Ulazio je u svijet književnosti kao srpski nacionalista i kao srpski političar i diplomata, htio ili ne htio, unosio je te ideje u svoje djelo, koje mi danas možemo svjesno ili nesvjesno ignorirati, odbacivati ili, jednostavno, razotkrivati i podastirati u vremenu koje je postalo osjetljivije sve, posebno nacionalne ideje.

Knjigu „Andrićevstvo: Protiv etike sjećanja“ vidim kao snažan krik oslobođenog sužnja, koji konačno postaje svjestan svoga stanja, koje stanje jeste upravo stanje slobodnog subjekta, subjekta koji konačno želi djelati po svojoj volji, pa i čitati knjige po svome izboru, i interpretirati iste na svoj način a u skladu sa interpretativnim strategijama, subjekta koji svoju slobodnu volju želi demonstrirati i po cijenu da mu se prijeti nekakvim novim a starim ideološkim oruđima.

BNN.BA: Koje su posljedice ignoriranja i nekritičkog promišljanja u vezi sa pomenutim temama? 

Kunić: Posljedice živimo danas, u vremenu koje još uvijek u sebi nosi policajce duha, partijske cenzore, koji propisuju kako treba čitati Andrića i prokazuju svakoga ko se ne uklapa u zadani okvir, u vremenu i prostoru koji se mogu pohvaliti postojanjem stražara oko ‘nedodirljivog Andrićevog djela nulte vrijednosti’. S druge strane, vrijeme u kome bi slobodnomisleći kritičari i teoretičari morali bezuvjetno propitivati književna djela, još uvijek u sebi nosi ideologijske okove prošlosti i to, paradoska li, najviše u glavama onih koji se naglas promoviraju kao teorijski osviješteni žreci.

BNN.BA: S jedne strane tu su oni koji djela Ive Andrića veličaju, dok drugi ga, upravo zbog tih djela smatraju izdajnikom. Suočeni smo sa dijametralno suprotnim stavovima gdje pojedini autori, pa i ozbiljni pisci, književnici teško dolaze do kompromisa čitajući „Andrićevstvo“? Kako odgovoriti autorima koji na neki način brane djela Ive Andrića, pod izgovorom sopstvenog prava na interpetaciju književnog djela?

Kunić: Oni koji brane Andrića i njegovo djelo ponašaju se kao da je 1980-ta, kao da je iza leđa još uvijek moćna Partija, koja daje legitimitet Andrićevim apologetima, a Andrićevom djelu oreol nedodirljivosti. Naravno, partije više nema u onoj formi u kojoj je desetljećima diktirala i nadzirala, ali je ima u glavama mnogih onih koji popunjavaju javni prostor i koji refleksivno reagiraju na svako upozorenje da se dira u nedodirljivo.

BNN.BA: Da li djelo „Andrićevstvo: Protiv etike sjećanja“ u cjelosti odbacuje umjetnički izražaj, pisanu riječ autora ili se autor ‘pak nastoji kritički odnositi prema načinu interpretacije samog pisca, pozivajući na odgovornost? Ili zloputorebu – čega? Šta je zloupotrebljeno djelima Ive Andrića? Šta nam autor nastoji reći?

Kunić: Knjiga „Andrićevstvo: Protiv etike sjećanja“ ukazuje na jedan problem, jednu dimenziju Andrićeva višeslojnog djela, dimenziju koja se čita kao narativ o Bosni kao nemogućoj zemlji, zemlji mržnje, zemlji ‘turaka i naših’. Tako se pokazalo da, sa današnjeg aspekta humaniteta, jedna tako okrutna ideja isključivanja drugog, jednom preuzeta iz surove zbilje, na kraju se ponovo vratila u još suroviju zbilju sa još surovijim učincima, ovaj put ovjerena autoritetom velikog pisca.

BNN.BA: Autori koji su u suprotnosti sa “Andrićevstvom”, kao gestu Ive Andrića ističu darovanje cijelog novčanog iznosa Nobelove nagrade Bosni i Hercegovini za razvoj bibliotekarstva. Tim činom pripisuju mu prisustvo odgovornosti prema društvu. Kako ovaj podatak možemo razumjeti u okvirima cjelokupne interpretacije “Andrićevstva”?

Kunić: To je, prije svega, vanliterarna činjenica koja pokazuje istu dimenziju društvene odgovornosti koliko i njegovi postupci prema Albancima dok je radio u administraciji Kraljevine Jugoslavije, ili kontakti sa Hitlerom i njegovim saradnicima dok je radio kao diplomata u Berlinu, ili, možda čak i više nego u prethodnim slučajevima, njegov odnos prema zločinima u Podrinju, dok je sjedio u konformnom stanu u Beogradu za vrijeme Drugog svjetskog rata..

BNN.BA: Pojedini su djelo Rusmira Mahmutćehajića okarakterizirali kao “najzaoštreniji pokušaj ideološke likvidacije Andrićeva književnog djela kao islamomrzilačkoga i bosnomrzilačkog”. Kako to komentirate?

Kunić: Knjigu treba čitati ne kao „pokušaj ideološke likvidacije Andrićeva književnog djela kao islamomrzilačkoga i bosnomrzilačkog”, nego kao pokušaj ideološki oslobođenog pristupa tabuiziranom piscu, od kojega čitanja mogu imati koristi i oni koji čitaju/propituju i sam Andrić. Svi autoriteti su pali, ili barem dovedeni u pitanje, čak i najveći među njima, zašto bi Andrić bio pošteđen? Mahmutćehajićev pristup je gest slobodnog čitaoca, intelektualca, koji svima nama daje do znanja da počnemo slobodno čitati ne samo Andrića.

BNN.BA: Imate li nešto dodatno da nam poručite?

Kunić: Na kraju bih ukazao na još jednu dimenziju knjige Andrićevstvo. Naime, dometi jedne knjige posebno se mogu mjeriti dijalogičnošću i otvorenošću rubnih tačaka prema vani. Na marginama magistralnih elaboracija nalazi se tako i jedan citat iz studije „Psihički mehanizmi zaboravljanja“ Sigmunda Freuda, studiji napisanoj odmah nakon njegovog boravka u Hercegovini. Prijatelj o kome govori Freud u rečenom citatu i koji ga je najvjerovatnije i odveo do Trebinja je Friedrich Krauss, istraživač i dobar poznavalac usmene epske tradicije Bošnjaka, posebno u predjelima istočne Hercegovine, svestrani znanstvenik koji je pokrenuo istraživanja u nekim područjima individaulne i kolektivne psihologije, posebno u oblasti seksualnog života pojedinca i kolektiva, kojima je istraživanjima presudno uticao na svoga prijatelja Freuda do te mjere da ga je dovodio u iste one krajeve Bosne i Hercegovine, u kojima je i sam istaživao. Krauss je najvjerovatnije usmjerio mladog Freuda u onim znanstvenim pravcima u kojima će se kasnije kretati, svojim prijevodom Artemidorove knjige o snovima Oneirocritica u pravcu tumačenja snova, a svojom folklornom građom (sakupljenim bajkama, predajama, usmenim narativima različitih, posebno lascivnih, sadržaja) u pravcu uvođenja psihoanalitičkih tehnika u interpretativni proces.

  • Odjeljenje za književnost Muzeja Hercegovine organizovat će 11. januara/siječnja (srijeda) 2017. godine, s početkom u 19:00 sati, u Centru za kulturu u Mostaru (ul. Rade Bitange 13),  Razgovor o knjizi Rusmira Mahmutćehajića Andrićevstvo: Protiv etike sjećanja, Beograd: Clio, 2015.

O knjizi i pitanjima koje ona pokreće govorit će Ivo Banac, Nerin Dizdar, Sanjin Kodrić, Mirsad Kunić, Senadin Lavić, Vahid Preljević i autor.

Razgovor će moderirati Krsto Mijanović. Razgovor je otvoren za najširu javnost.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s