Dinastija Rizvanbegović (1729.-1851.)

Kada je Porta za vrijeme reforama počela dovoditi činovnike Osmanlije da upravljaju Bosnom umjesto domaćih ljudi, Ali-paša je izjavio da se „Bosnom ne može upravljati bez Bošnjaka“

Obitelj Rizvanbegović iz Stoca je preko stotinu i dvadeset godina upravljala Vidoškom kapetanijom, a njen zadnji kapetan Alibeg je najzaslužniji za administrativni i privredni razvoj istočne Hercegovine. Obitelj Rizvanbegovića, imala je posjede u Stocu, Mostaru, Blagaju na Buni i u Hutovu i posjedovala je najveći povijesni značaj, a njen prvak Alipaša bio je najznačajnija ličnost Hercegovine u XIX stoljeću.

Ova obitelj dala je stolačkoj kapetaniji nekoliko kapetana i dužnosnika koji su utjecali na ulogu Hercegovine, smještene između Dubrovnika, značajne razvojne točke na moru, Bosne, u reformskim previranjima, i Crne Gore, koju prate različite teškoće prelaska sa rodovsko-plemenskog društva na početne oblike državne organizacije, te mletačke i habsburške Dalmacije, odvojene od Bosne i Hercegovine. Vrlo važno mjesto u povijesti Hercegovine ovoga perioda zauzima odnos među najuglednijim hercegovačkim obiteljima koje se zadržavaju na kapetanskim položajima i imaju vodeću privrednu i političku ulogu u Hercegovini: Čengići, Resulbegovići, Šarići, Redžepašići i Gavran-kapetani.

U borbi za prestiž u stolačkoj kapetaniji Rizvanbegovići su uspjeli sačuvati stolačku regiju, što im je pomoglo da izađu kao pobjednici u borbi za vlast sa Šarićima. Nakon borbi unutar obitelji Rizvanbegovića, krajem prvog desetljeća XIX stoljeća, godine 1813. za kapetana i muselima stolačkog dolazi Aliaga Rizvanbegović.

Prvi poznatiji Rizvanbegović je zamjenik kapetana Stoca; Osmanbeg koji se spominje 1729. On je došao na čelo kapetanije u borbi s obitelji Šarić koji su ranije davali kapetane. Nije pouzdano da li je drugi kapetan iz te loze Osmanov sin: Mustafa kapetan 1730.-1757. ili jedan od mnogobrojnih u rodu Rizvanbegovića. Ali se zato sa sigurnošću zna da je njega naslijedio sin Mehmed Hadžikapetan Zulfikar koji je vladao Stocem od 1755.-1802. On se ženio dva puta, oba puta s kćerkama sarajevskog kapetana Mehmedbega Babića. Prvoj ženi nije upamćeno ime, a druga se zvala Malikhana, a s njom se vjenčao 27. 6. 1782. Iz prvog braka imao je sinove: Mustajbega koji je bio kapetan od 1802.-1818. kad je zahvaljujući spletkama obitelji Šarić zbačen i protjeran i, Hadži Mehmedbega koji je kapetanovao u Hutovu, a umro je 1831. Prvi sin iz drugoga braka je Omerbeg, inače muteselim Stoca, koji je za zasluge u slamanju prvog srpskoga ustanka dobio zvanje paše 1814. ali je kao silnik po sultanovom fermanu pogubljen u Beogradu 1818. Drugi sin je Aliaga, kasnije će postati vezir, a treći je Halil.

Znajući narav svojih sinova Zulfikar se za života odrekao zvanja kapetana (umro je 1805.) i to zvanje prenio na Mustajbega, a između sinova podijelio svoje ogromno imanje. Po progonu Mustajbega (obitelj Šarić je posvađala braću od dvije majke) na čelo Stoca dolazi Aliaga (rođen 1783.) On i Hadži Mehmedbeg bili su krvni neprijatelji, pa 1831. stariji polubrat podržava Huseinkapetana Gradaščevića. Kad u borbama za autonomiju Bosne dolazi do opsade Stoca, Aliaga uspijeva odbraniti grad, ali u tim bitkama gine njegov stariji polubrat. Na preporuku bosanskog vezira 1831. Ali Namikpaše, Alibeg prvo postaje zamjenik vezira u Bosni, a po slamanju Huseinkapetana, tj. 1832. postaje vezir Hercegovine kao Alipaša Rizvanbegović-Stočević.

Alipaša Rizvanbegović-Stočević

Alipaša Rizvanbegović-Stočević; vodio je bitke i van Bosne, sudjelovao je u boju protiv Ibrahima, egipatskog paše, a zajedno sa Smailagom Čengićem 1836. potukao je crnogorsku vojsku na Grahovu. Učinio je, doduše na feudalan način, mnogo za razvoj zaostale privrede u Hercegovini: raja je kulučila izvodeći melioracije, uveo je uzgajanje duhana, vinove loze, marelica, maslina, badema, breskvi, šipka i riže. Nakon što je svojoj vlasti potčinio Resno, Gabelu, Dubrave i Žitomisliće, Aliaga je postao najugledniji i najmoćniji muselim u Hercegovini.

Kao većina bosanskih spahija i on se suprostavio kaznenoj ekspediciji Omerpaše Latasa. Rijedak je bio položaj vezira u Osmanskoj carevini kao što je bio položaj Alipaše Rizvanbegovića. Porta je odstupila od uobičajenog pravila i imenovala ga vezirom u njegovoj rodnoj Hercegovini, praveći izuzetak i presedan. Time je potcrtana naklonost prema njemu i naglašene njegove zasluge za Carstvo. Vremenom je ta naklonost slabila, označavajući Alipašu predstavnikom feudalizma na zalasku. Bosanskohercegovačko plemstvo uopće nije shvatilo reforme, pa ni sam Alipaša Rizvanbegović. Dana 10. 2. 1851., ulaskom nizama na čelu sa Mehmed Skenderbegom u Mostar, označen je kraj političke karijere Alipaše Rizvanbegovića.

Kada je Porta za vrijeme reforama počela dovoditi činovnike Osmanlije da upravljaju Bosnom umjesto domaćih ljudi, Ali-paša je izjavio da se „Bosnom ne može upravljati bez Bošnjaka“, što bi mogao biti njegov politički testament, koji je najvjerojatnije pomogao da puška „slučajno” opali i ubije ga: po Latasovoj naredbi organizirano je 1851. ubojstvo Alipaše u selu Dobrina kod Banjaluke, a njegova smrt proglašena je nesretnim slučajem. Nakon pogibije Alipaše (krajem marta 1851.) Hercegovina je ponovo pripojena Bosni.

Autor: Zlatko Lukić  povijest.net

One thought on “Dinastija Rizvanbegović (1729.-1851.)

  1. Koliko mi je poznato taj Ali paša je izdao Husein kapetana Gradaščevića tj. pomogao je Turcima u gušenjeu bosanke pobune … I zaslužio je da ga Turci ubiju kada je tako postupio tokom bosanske pobune …

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s